brod trebinje u njujorku.jpg

Pedesete godine prošlog vijeka, osim otvaranja Fabrike – Industrije alata, obilježilo je još nekoliko važnih događaja za Trebinje. Tih godina počele su pripreme za izgradnju hidroenergetskog sistema na rijeci Trebišnjici, sagrađeni su, između ostalog, i Novi (Kameni) most čiji je konstruktor bio Arpad Haberle i Hotel „Leotar“, a u Gradskom parku je „nikao“ monumentalni „Spomenik borcima palim u borbi protiv fašizma 1941-1945“ djelo čuvenog vajara Nandora Glida koji će se tek proslaviti u svjetskim okvirima. Pred sam kraj ove dekade u Rijeci u Hrvatskoj je 1959. godine porinut brod „Trebinje“ – tada najmoderniji motorni brod u Jugoslaviji.

Svi ovi događaji vezani su za jednog čovjeka, koga su u rodnom gradu od milja zvali trebinjski Če Gevara. Bio je to Čedo Kapor – rođen u Kršu, učesnik Španskog građanskog rata, nosilac Partizanske spomenice 1941, istaknuti društveno-politički radnik Titove Jugoslavije i jedan od najzaslužnijih ljudi za poslijeratni razvoj Trebinja koji kada je „bio na funkcijama i pitao se“ nije zaboravljao svoj grad.

Iako je o Čedu Kaporu Trebinjelive.info pisao u više navrata, ovoga puta donosimo vam jednu zanimljivu priču o brodu „Trebinje“, čije je Kapor bio kum na porinuću u Rijeci 28. novembra 1959. godine.

cedo-kapor-2.jpg

BROD „TREBINJE“

„Trebinje“ je u tom vremenu bio najmoderniji i najbrži linijski brod u Jugoslaviji, kog je za potrebe riječke „Jugoslovenske linijske plovidbe - Jugolinija“ izgradilo brodogradilište „3. maj“ takođe iz ovog istarskog mjesta. Brod je bio namijenjen za prekookeansku plovidbu na relaciji Rijeka-Njujork, čija je dužina puta bila oko 4.846 milja (oko 7.798 kilometara) koju bi „Trebinje“ prelazilo za 11 dana. Pod punim teretom brod je razvijao brzinu od oko 18 milja na čas, što je oko 29 kilometara na čas.

Dužina broda je bila 155 metara, a širina 20 i po metara. Njegova nosivost je bila 10.500 tona, glavni motor je imao 10.400 konjskih snaga koji je isporučila firma „CRDA“ iz Trsta po licenci „Sulzer Winterhur“, te rashladni prostor za teret gdje se temperatura mogla spustiti do minus 20 Celzijusovih stepeni, a koji je mogao da primi između 350 i 400 tona.

porinuce broda trebinje rijeka 1959.png

Tadašnji direktor „Jugolinije“ Radivoje Kesić rekao je da je brod „Trebinje“ prvi od šest brodova istog tipa, koji će biti jedni od najmodernijih u svijetu s obzirom na njihovu veličinu i namjenu.

„Kružno putovanje od Rijeke do Njujorka biće smanjeno za jednu trećinu, pa će se sa ovih šest brodova linija održavati tri puta mjesečno, umjesto dosadašnja dva puta“, kazao je u svom govoru Kesić, zapisano je u 76. broju „Glasa Trebinja“ iz 1960. godine.

Brod je raspolagao sa prostorijama za posadu i kabinama za 20 putnika koje su odgovarale komforu tada prvorazrednih hotela, a sve prostorije su bile opremljene opremom za klimatizaciju vazduha.

Izgradnja broda „Trebinje“ koštala je oko 3.000.000.000 tadašnjih dinara, što je oko 10.000.000 američkih dolara - ukoliko se uzme u obzir srednji kurs dinara u odnosu na američki dolar (300 dinara je bila vrijednost jednog dolara, 1952-1964, Narodna banka Jugoslavije).

PRIMOPREDAJA BRODA

Brod „Trebinje“ predat je na upotrebu „Jugoliniji“ u avgustu 1960, a već u septembru iste godine krenuo je na svoj prvi put ka Njujorku, izvjestio je za „Glas Trebinje“ Ljubiša Korać.

Prilikom primopredaje broda prisutna je bila i delegacija našeg grada – kum broda Čedo Kapor te Nasko Volić, Jovo Grkavac, Mujo Kurtović, Ahmet Spahović, Ilija Stanić, Milan Dučić i Ljubiša Korać.

537011_585299644828707_1242148002_n.jpgFoto: Trebinjci/Fejsbuk

„Broj je pokrenuo svoje motore 14. avgusta tačno u 10.49 časova. Čitava svečanost je održana na brodu dok je on plovio Kvarnerskim kanalom“, zapisao je Korać, navodeći da je prvi kapetan broda bio Božo Zoričić, dok su se nakon predaje dokumentacije o samom brodu čuli zvuci fanfara, a na glavnom jarbolu „Trebinja“ zaviorila se jugoslovenska zastava.

Tokom primopredaje „Trebinja“ preduzeću „Jugolinija“ izmijenjeni su darovi između delegacije našeg grada i posade broda, koje su predvodili Čedo Kapor i Božo Zoričić. Kapor je predao darove u vidu nekoliko umjetničkih slika i fotografija i mnogobrojne predmete kućne radinosti, dok je Zoričić našem gradu darovao umjetničku sliku broda „Trebinje“ u vožnji – rad riječkog slikara Antuna Žunića, koja se čuva u Muzeju Hercegovine.

brod trebinje slika.jpg

KAPOR: NARODU TREBINJA UKAZANA POSEBNA ČAST

Kum broda Čedo Kapor rekao je prilikom njegove primopredaje „Jugoliniji“ da narod Trebinja smatra da mu je i ovom prilikom ukazana posebna čast jer on nosi ime „Trebinje“, izražavajući nadu da će brod ponosno ploviti morima svijeta i svuda biti svjedok borbe za slobodu i bolju budućnost.

„Iako ne leži na samom moru, već u njegovoj neposrednoj blizini, Trebinje je uvijek bilo licem okrenuto prema moru, pa je kroz cijelo njegovo postojanje strujao život od njega prema moru i od mora prema njemu“, naveo je Kapor.

On je kazao da su građani Trebinja kroz istoriju, uvijek i iznad svega, gajili istinsku ljubav prema slobodi i progresu, te da su težeći tim idealima prolazili kroz slavne, ali i teške trenutke – boreći se protiv stranih zavojevača i vjekovne nemaštine, čvrsto vjerujući u pobjedu.

„Otuda, ovaj gest, da jednom velikom i ovako lijepom brodu date ime 'Trebinje', njegovi građani znaće da cijene i neće zaboraviti“, poručio je Kapor.

brod trebinje cedo kapor.jpg

DOČEK U RIJEČKOJ LUCI

Ljubiša Korać piše da je za vrijeme prve plovidbe brod „Trebinje“ prolazio pored mnogih naselja, pozdravljajući ih snažnom sirenom.

„Veličanstven je bio pozdrav Riječana, kad je brod uplovio u riječku luku. Dok su ga snažni remorkeri (vučni brodovi) lagano uvlačili u luku, brod je bez prestanka sirenom pozdravljao grad. Otpozdravljali su mu svojim sirenama svi brodovi koji su se zatekli u luci. Na pristaništu, vedro nedjeljno popodne, privuklo je hiljade Riječana koji su čekali da vide brod“, navodi Korać u svom izvještaju za „Glas Trebinje“.

PRVI PUT U NJUJORKU

Trebinje1959-3.jpg

O dolasku broda „Trebinje“ u Njujork svjedoči Ljubiša Korać. U autorskom tekstu objavljenom u „Glasu Trebinja“, Korać piše o doživljajima Atlanskog okeana, uplovljavanja u njujoršku luku 20. septembra 1960, razgovora sa broda i savjeta kapetana Boža Zoričića.

„Vrijeme nam je bilo naklonjeno. Samo posljednjeg dana plovidbe, kad smo se već bili primakli Njujorku, naoblačilo se i padala je kiša. Ipak, brod se 'pošteno' valjao, naravno – i mi s njim. Mornari su nas ubjeđivali da to nije ništa, da tako mirno more rijetko prati brodove na ovom putu“, svjedoči Korać.

Pred ulazak u Njujork dobili su „pilota“ da ih dalje vodi, ali još uvijek, ipak, daleko od „pravog“ Njujorka. Od Njujorka koji su nosili u svojoj mašti mogli su sa sidrišta da vide samo Kip slobode.

„Put od Kazablanke (Monako) do Njujorka prešli smo za svega sedam dana i četiri sata plovidbe, ploveći prosječnom brzinom od 18,5 milja na sat (oko 30 kilometara na čas). To je apsolutni rekord za sve jugoslovenske brodove, a vjerovatno i rekord uopšte za ovu vrstu brodova u svijetu“, zapisao je Korać.

604174_585299708162034_1922174879_n.jpg

U isto vrijeme, 20. septembra u ranim jutarnjim časovima, pored broda „Trebinje“ prošao je britanski brod „Kvin Elizabet“ na kome je, između ostalih, bio i drug Tito. U Njujorku je boravio zbog održavanja redovne sjednice Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, kada je održao i jedan od odlučujićih susreta sa predstavnicima nesvrstanih zemalja pred veliki samit koji je 1961. održan u Beogradu.

„Ceremonija svečanog ulaska našeg broda u luku počela je oko 10.00 časova. Ponovo smo dobili 'pilota' za koga nam je kapetan rekao da vodi sve brodove koji prvi put dolaze u Njujork“, naveo je Korać.

Ulazak broda „Trebinje“ u njujoršku luku pratili su helikopter i tri remorkera, od kojih je jedan sa šmrkovima vode formirao vodoskok, koji je simbolizovao krštenje broda.

„Odjednom smo ugledali obrise mnoštva nebodera. Pred nama je bio Donji Menhetn, a ubrzo smo uplovili u rijeku Hadson, gdje su glavna njujorška pristaništa i gdje se završavao naš svečani put. Ovdje smo se polako okrenuli i otplovili u naše pristanište na obali Bruklina. Ova svečana plovidba trajala je tri sata, nakon čega je brod uplovio u Iri Bazen, gdje pristaju svi jugoslovenski brodovi“, zapisao je Korać.

Brod su dočekali konzul FNRJ u Njujorku Mirko Žgur, pomorsko-trgovački agenti Andrija Stipanović i Ljubo Krstulović i drugi jugoslovenski službenici u SAD.

DUČIĆEVA OSTAVŠTINA

U Njujorku se, pod staranjem izvršioca testamenta Jovana Dučića - njegovog rođaka Mihajla Dučića, nalazila Dučićeva biblioteka, koja je po piščevoj želji trebala da bude predata Narodnoj biblioteci u Trebinju. Kao prevozno sredstvo za prevoz Dučićeve ostavštine izabran je ko drugi nego brod "Trebinje". Već na njegovoj prvoj plovidbi ka Njujorku na brodu su se našli Ljubiša Korać - zadužen da reguliše pravne nesuglasice oko ispunjenja Dučićevog testamenta i Muhamed Karamehmedović da prikupi cjelokupnu dokumentaciju i da najvažnije podatke zabilježi filmskom kamerom, kako bi o svemu spornom i nespornom bili informisani građani Trebinja.

Tako je, u jednoj od narednih plovidbi do Njujorka, brodom "Trebinje" do kraja 1960. godine dopremljeno 5.427 knjiga, brojne prepiske, Dučićevi rukopisi i lične stvari te još neki vrijedni predmeti. Dopremanju ove vrijedne građe doprinio je sam Čedo Kapor, iako Dučić u tadašnjoj Jugoslaviji nije bio među omiljenim pjesnicima i književnicima. Ipak, Kapor je kao razuman čovjek i Trebinjac - prije svega, Dučićevu biblioteku stavio iznad dnevnopolitičkih razmjerica i ispunio jednu od brojnih želja velikog pjesnika i diplomate. 

Brod su tada u Gruškoj luci u Dubrovniku, odakle je krenuo i gdje je uplovio sa Dučićevom bibliotekom, ispratitili i dočekali brojni Trebinjci.

INDIJSKI OKEAN 1967.

brod trebinje 1967 dakar.jpg

Dana 23. septembra 1967, na putu od Rijeke do Madrasa u Indiji, 300 milja (oko 482 kilometra) istočno od grada Durban u Južnoafričkoj Republici, u vodama Indijskog okeana, posada „Trebinja“ je napustila svoj brod nakon što je izbio požar u mašinskoj prostoriji.

Sovjetski brod „Mutiški“ je plutajući brod „Trebinje“ odvukao u Tulear na Madagaskar. Brod je zatim prodat danskoj kompaniji iz Nakskova, zatim grčkoj firmi iz Pireja, koja ga je preimenovala u „Kaptasramati“. Ubrzo je prodat jednoj firmi iz Bermuda – prekookeanska teritorija Ujedinjenog kraljevstva, a zatim švajcarskoj kompaniji iz Ženeve, koja ga je preimenovala u „Champex“. Uslijedilo je još nekoliko prodaja, a brod je zvanično rashodovan u oktobru 1983. u Indiji.