Mia Mijanović sa radom "Čas traje i trajaće" (mentor Veselinka Kulaš) osvojila je prvo mjesto na literarnom konkursu, a Anastasija Tomić i Stanko Milović (mentor Dragana Sandić) na likovnom konkursu koji je raspisala Gimnazija "Jovan Dučić" povodom obilježavanja 100 godina postojanja.
Tema literarnog i likovnog konkursa bila je "Vijek Gimnazije u Trebinju".
Drugo mjesto na literarnom konkursu osvojio je rad Luke Sušića (mentor Tatjana Luburić) "Ponosno hodim stoljetnim stazama", a treće mjesto pripalo je Mateji Aleksiću (mentor Tatjana Luburić) "Gimnazija imena Jovanova".
Drugo mjesto na likovnom konkursu osvojila je Milica Zurovac (mentor DraganaSandić), a treće Nikola Kukurić (mentor Dragana Sandić).
Pravo učestvovanja na konkursu imali su učenici Gimnazije od prvog do četvrtog razreda koji su mogli da konkurišu najviše sa jednim literarnim i tri likovna rada.
Rad je mogao imati formu eseja, lirske pjesme ili kratke priče. Nakon zaključenja konkursa radovi su poslati u Republički pedagoški zavod Republike Srpske i Komisija za procjenu i ocjenu radova je pregledala i ocijenila radove.
Mia Mijanović je naglasila da joj je velika čast što je baš njen rad odabran za najbolji na konkursu povodom 100 godina Gimnazije.
"Da je žiri i nekom drugom dodijelio prvu nagradu ne bi pogriješio jer sam sigurna da ima dosta mladih koji lijepo pišu. Veliku zahvalnost dugujem profesoru Veselinki Kulaš koja sa nama radi i daje nam sigurnost u želji da pišemo, da stvaramo i kreativno se izražavamo. I naravno, želim da našoj Gimnaziji, koja nosi ime velikog Jovana Dučića i svim generacijama koje su pisale najljepše stranice naše istorije poželim srećan jubilej", istakla je Mia.
Anastasija Tomić, koja je zajedno radila sa Stankom Milovićem, kaže da je rad diptih, na dva platna i odlučili su da prikažu jednu cjelinu, koja predstavlja njihovo viđenje 100-godišnjice Gimnazije "Jovan Dučić".
"Ideja za stvaranje rada je podstaknuta očima Mikelanđelovog čuvenog 'Davida', čiji je pogled kao oštrica mača, dovoljno oštra, a istovremeno nježna, dopire do nas. Sa sobom donosi, kroz prostor i vrijeme, provlači sve uspomene i čuvene motive našeg prelijepog grada. Prostor i vrijeme se u očima bilo kog pojedinca zadržavaju i u njima ostaju vječno, pa ćemo tako i mi kao i ove naše 'oči', zauvijek sa sobom nositi uspomene iz svoje gimnazije u daleke džepove velikog svijeta", objasnila je Tomić.
ČAS TRAJE I TRAJAĆE
Danas je ponedjeljak, 11. oktobar 2021. godine. Poseban dan. Stojimo danas jedna naspram druge, mojih šesnaest oktobara naspram tvojih stotinu, ja - samo jedna kaplja, ti - more bez obala. Ali znam da su u tom moru sve naše kapljice dobrodošle i dragocjene. Rođena si tačno prije jednog vijeka. To nije mala stvar i zaista želim da ti sročim čestitku kakvu zaslužuješ. Vremenska vrteška se munjevito okretala, smjenjivali se dani, mjeseci, godine, đaci dolazili kao djeca, odlazili mnogo zreliji, odrastali, postajali ljudi... I nekako odjedanput – okruglo 100! Stogodišnjakinja koja i dalje jedva čeka da primi nove klince u svoju preobražavajuću radionicu i riznicu znanja, nesebična, nepresušna, neumorna... Da preobražava i nas i sebe - oplemenjujući, produhovljavajući, čuvajući od oštrica mržnje, od različitih lica zla...
Ne zamjeri, suviše sam mala da bih mogla ispisati sve tvoje uspjehe i uticaj koji si imala, imaš i imaćeš na ovaj mali grad. A tek na nas... Zlatnim tragom upisuješ se u beskraj. Za tebe rezervišemo posebno mjesto u našim srcima i uspomenama. Snažna su osjećanja uvijek složena, biće i sjete i suza u tim sjećanjima, ali pobijediće ih sreća, radost, ponos i osjećanje važnosti što smo bili u tvojim klupama. Jer ti si nešto veliko, svijetlo i lijepo što nam se dogodilo. Jesi li i ti srećna što smo baš mi, takvi kakvi smo, tvoji učenici? I što smo došli danas na tvoje rođendansko slavlje? Vidim da jesi.
Ovaj moj skromni darak ne može biti ravan svim poklonima koje smo od tebe dobili i i koje ćeš nam tek podariti. I ne znam odakle da krenem da ti zahvalim. Mnogo, mnogo si davala i daješ, toliko te divnih osobina krasi, a ja ću izabrati samo neke, na primjer one koje sama želim da prisvojim.
Stariji kažu da ti nije uvijek bilo lako. Ti imaš svoje radosti i svoje tuge, borila si se sa oskudicom, vidjela i ljubav i mržnju na djelu, podvige i sunovrate, seljakala si, nestajala, ali jedno je jako bitno. Uvijek si izranjala, plemenita, čvrsta, istrajna, hrabra... U ratu sa velikim svojim neprijateljem – stagnacijom i neznanjem ti rasteš i pobjeđuješ. Bez obzira na vrstu nedaće koju vrteška života donese. I sama želim da budem takva.
Spremna si na mijene i preobraženja. Ideš u korak sa najnovijim dostignućima, razvijaš se, širiš svoje i naše vidike i mislim da svjesno odustaješ od krutosti da bismo svi dobili više slobode. Dovodiš nas do vrata, pomažeš da ih sami otvaramo, ohrabruješ nas na dijalog, pomažeš da samostalno istražujemo, pronalazimo ljepotu i mudrost... Mi nismo sunđeri koji samo upijaju tuđe riječi, osjećamo da smo ti i mi zajedno kreatori znanja. Posebno sam ti zahvalna na tome.
I dozvoli da sada istaknem još nešto što želim da usvojim od tebe. Prošle godine rođendan si proslavila drugačije nego inače, u tišini koja tek nečujno pjevuši tužnu pjesmu... sama. Nije se čula buka i jurenje hodnicima na odmorima između časova. Ni školsko zvono, kome se mnogi đaci, od prvačića do onih najstarijih, uvijek raduju i sa željom iščekuju, dugo vremena nigdje se nije moglo čuti. Vrijeme kao da je stalo, grad utonuo u dubok san, a priroda kao da nije hajala, ravnodušno vršila smjenu dana i noći, skidala ukrase ili se kinđurila, kao da nam se ništa ne dešava. Ti se, međutim, nisi predala. Pronašla si nove puteve do nas, promijenila stil, ali ipak opstala, pokazala nam šta su upornost, volja i energija. Što se mene tiče, bila si dobrodošao gost u mom domu – iako smo obje jedva čekale kraj nastave na daljinu. I dočekale smo ga. Na sreću svih nas, sve se uskoro polako vraćalo u normalu, pravi ljudski kontakt je ipak nezamjenjiv. I tome iskušenju ti si dostojanstveno odoljela, i iz te borbe izašla još jača, a to radiš otkad postojiš. I nikada ne kloneš. Može li biti ljepšeg uzora za mene?
Davno se desilo tvoje rođenje, kada si poželjela dobrodošlicu prvim trebinjskim gimnazijalcima. Davno su oni iskrojili svoj život, odigrali svoju ulogu, možda ostvarili svoje snove i ideale, dok je ta igra tek pred nama. Mnogo mogućnosti, snova, nadanja, mnogo želja, od kojih je glavna ona jedna - da jednoga dana budemo ljudi koji nikad ne gube ljudsko lice, kojima će se naš grad i naša država ponositi. Ti si nam, na tom putu, duhovni pokretač, jedna od najblistavijih zvijezda na našem nebu. Jer nas učiš pravim, istinskim vrijednostima, spremaš nas za sutradan na najbolji mogući način, i na tome ti neizmjerno hvala. Naša je misija da nastavimo gdje su prethodnici stali, da se kroz život još više obrazujemo i poboljšavamo, jer čovjek uči dok postoji, a znanje je najmoćnije oružje koje možemo upotrijebiti da bismo promijenili svijet. Nelson Mandela jednom reče: ,,Znati, misliti, sanjati...to je sve“. I zaista je u pravu.
Ovaj divni čas, što traje čitav jedan vijek, još dugo će da traje... I neće se završiti... Mi ćemo otići, a ti ćeš biti tu, čekati nove generacije i raditi ono što najbolje znaš, od njih stvarati obrazovane mlade osobe pred kojima je cijeli svijet, i svemir. Za koje granice ne postoje...
Još mnogo, mnogo rođendana da dočekaš, i uvijek ostani takva kakva si. A to je lako, jedinstvena i za nas - najbolja!
Neka tvoj čas traje sve dok se vremenska vrteška okreće! Neka ti je srećna stota!!!
Šta Vi mislite o ovome?