Ostvario dječački san - Luka Kukurić prvi mačevalac u Trebinju

Luka Kukurić (25) prvi je Trebinjac koji se bavi mačevanjem, a nakon što je ostvario dječački san i uzeo pravi mač u ruke obukao je i dres Mačevalačkog kluba Crvena zvezda u Beogradu.

Sve je počelo prije tri godine, kada je na fakultetu slučajno upoznao trenera mačevanja, da bi se nedavno oprobao i na državnom prvenstvu Srbije.

– Od malena sam se zanosio romantizmom, čitao romane koji se bave tematikom Srednjeg vijeka, baroka. Mačevi su mi bile obavezne igračke, a gledao sam i dosta filmova na tu temu – prisjeća se Luka.

Poziv na trening

Ovaj mladić na studijama u Beogradu, igrom slučaja ili sudbine, posredstvom svog kolege s Pravnog fakulteta, upoznaje trenera mačevanja.

– Upoznao sam čovjeka koji se mačevanjem bavio petanaestak godina. Radio je tada u Mačevalačkom klubu Železničar, koji je najstariji u Srbiji. Nakon priče o tom sportu pozvao me na treninge i u prve dvije godine sam radio samo s njim. Kada je on prešao u Crvenu zvezdu poveo je i mene – priča Luka za Srpskainfo.

Dodaje da se u ovom sportu treneri odnosno majstori u mačevanju uglavnom ne mijenjaju pošto svaki trener ima svoju školu.

– Kada sam došao u Crvenu zvezdu počeli su još intezivniji trenizi, ne samo tehnike mačevanja, nego i kondicione i druge pripreme. Imao sam priliku da se upoznam i s ljudima iz Mačevalačkog saveza Srbije, koji su jako pristupačni i spremni da pomognu – objašnjava Luka.

Distanca i tempo

Sjeća se i dana prije nego što je prvi put u životu uzeo pravi mač u ruke.

– Kada mi je kolega s fakulteta rekao da me trener ujutro pozvao da dođem za jednu noć sam pročitao dvije knjige o istoriji i tehnici mačevanja. Uzbuđenje je bilo veliko. Na prvom treningu sam se pohvalio šta sam uradio, a treneri su mi rekli “manje priče, a više rada” – kaže ovaj mladi Trebinjac.

Mačevanje upoređuje sa šahom, pošto se dosta razmišlja.

– Dvije najbitnije stvari u ovom sportu su distanca i tempo. Uvijek mora da se održava distanca, a tempo je to što je skraćuje. Tako se ulazi u protivnički prostor i osvaja. Što se tiče tehnike, ona je poprilično jednostavna; ima sedam do osam poteza i svi mačevaoci imaju iste poteze. Sve ostalo je razmišljanje, taktika, kako ja volim reći – šah – ističe Luka.

Dodaje da je, ipak, potrebno određeno vrijeme da se savlada vještina baratanja mačem.

– Italijani na mačevanje gledaju kao na umjetnost, što mi se sviđa. Danas je to dosta svedeno na atletizam i pretvorilo se u pravi sport – priča Luka.

Oprema

Prizanje da su i dalje na našim prostorima mnogo zastupljeniji kolektivni sportovi.

– Ljudi imaju malo i predrasuda prema ovom sportu. Ili ga smatraju izumrlim ili da je elitistički. Mačevanje je jako pristupačno za sve koji žele da se bave njime, pošto klubovi u početku obezbjeđuju svu opremu za svoje članove. Oprema jeste skupa ukoliko mačevalac želi da ima svoju, ali klubovi izlaze u susret članovima da koriste klupsku opremu – kaže Luka za Srpskainfo.

Dodaje da, iako je olimpijski sport, i znatno je zastupljeniji u Srbiji, nego u BiH i Crnoj Gori, još nema dovoljno interesovanja za mačevanje i ne može se porediti sa Mađarkom, gdje je nacionalni sport.

– U klubovima u Srbiji ima polaznika različitih uzrasta, ali ne može se reći da je omasovaljeno. Publika na takmičenjima su ili nekadašnji mačevaoci ili oni koji su došli da bodre prijatelja, člana porodice – opisuje Luka.

Tri vrste oružja

Ovaj mladi Trebinjac, koji je na odmoru u rodnom gradu, ovih dana se vraća u Beograd na pripreme za novu sezonu, koja počinje u septembru, a čekaju ga novi turniri i takmičenja u zemlji i inostranstvu. Planira da, možda, jednog dana pokrene i neku školu mačevanja u rodnom gradu.

– Zaljubio sam se u taj sport. Počeo sam ga trenirati kada sam imao više od 20 godina, ali pošto se može trenirati i do 45 ili 50 godina, ima još vremena za sve – zaključuje kroz osmijeh.

U mačevanju se koriste tri vrste oružja – mač, floret i sablja, a Luka je izabrao mač, koji je i najmasivniji. Mačem protivnika treba “ubosti” u bilo koji dio tela. To je tehnički najzahtjevnije, a važni su preciznost, strpljenje i taktika.

Drago mu je što je prvi Trebinjac koji trenira ovaj sport, a do sada je čuo samo za jednog Hercegovca koji se bavi mačevanjem.

– Dečko je porijeklom iz Popovog polja, živio je u Srbiji, a sad živi u Moskvi – kaže on.

VIOLINA I POEZIJA

Luka priznaje da na mačevanje više gleda kao na neku vrstu umjetnosti pokreta, jer je umjetnička duša. Svira violinu i piše poeziju, a omiljeni su mu istorija umjetnosti i književnost.

– Imam dosta svojih pjesama i trudiću se da izdam neku zbirku, jer sam imao pozitivne kritike od onih koji su ih pročitali. Pokušavam da pišem i prozu, za sada uglavnom pripovijetke. Najviše volim filozofsku literaturu i literaturu iz istorije umjetnosti. Metafizika mi je velika ljubav – kaže ovaj mladić.