Dolazak vladike Atanasija na tron Svetog Save, na čelo bogomčuvane Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske 28. juna 1992. godine značilo je jednu važnu poruku za pravoslavni živalj u Hercegovini - bio je to početak povratka Bogu poslije 47 godina.
Dočekalo je tadašnjeg vladiku mnogo štošta u Hercegovini. Narod se silom prilika odvikao od molitvi, brojni nisu bili kršteni, a crkve i hramovi bili su zapušteni, bez igdje ijednog monaha. Ono malo vjerujućeg naroda što se i tokom Jugoslavije sabiralo oko crkve s radošću je dočekalo vladičin dolazak u djedovinu Svetog Save i rodnu grudu Svetog Vasilija Ostroškog i Tvrdoškog.
Vladika je tada pred sebe postavio važan zadatak – da nijedna duša ne bude da nije krštena, jer je i pred Bogom i pred narodom kao pastir odgovoran za svoje stado, koje je već uveliko bilo skrenulo sa puta vjere i spasenja.
Svjestan svih posljedica koje je pređašnji društveno-politički sistem ostavio na narod, vladika je organizovao brojna kolektivna krštenja, a rijeka Trebišnjica postala je velika krstionica. U novom Jordanu u dolini Tvrdoša svetu tajnu krštenja primili su tih devedesetih godina brojni Trebinjci i Hercegovci.
Vladika je krstio svakoga ko je to poželio. Nije bilo izuzetaka, pa se i sada po Hercegovini, posebno u Trebinju prepričava o "čudima" u Trebišnjici kojima su prisustvovale "rijeke ljudi", čekajući da postanu dio Crkve i prađedovske vjere pravoslavne.
Nije se vladika, koga su od milja zvali Tasa, libio da bude i kum brojnim novokrštenim dušama. Tako se i sada prepričavaju anegdote onih kojima je blaženopočivši vladika bio kum. Jedna Trebinjka koja je trebala da bude kuma u Beogradu zatražila je u Eparhijskom domu u Trebinju krštenicu. Jedan mladi sveštenik čuvši njen zahtjev rekao je da će je dobiti, ali da treba da sačeka dva-tri dana, da je takva procedura za svakoga. Iako joj se žurilo, pomirila se sa činjenicom da će joj krštenicu morati slati naknadno autobusom, jer je ipak kuma pa u Beograd treba da dođe koji dan ranije prije samog vjenčanja. Ali, kad je sveštenik pitao za ime kuma i čuo od nje da je to izvjesni Atanasije, bilo je jasno da je to kumče preosvećenog vladike hercegovačkog. Umjesto dva-tri dana krštenicu je dobila za sat vremena. Ipak je vama, rekao je tihim glasom mlađani sveštenik, kum naš vladika. U tom trenutku kao da je na tren zaboravio da je vladika bio kum brojnim Trebinjcima, posebno djeci.
I tako je vladika postao sinonim Hercegovine, volja Božija na zemlji i istinski prijatelj i pastir svakog Hercegovca.
Pred vladikom su se tek tada počele nizati nove obaveze. Sve više crkava je porušeno, brojna groblja su oštećena, narod je bio na prvim linijama fronta, a on, nasljednik svetog hercegovačkog trona, osjećao je kao obavezu da ako treba i pogine od metka ali da sa svojim narodom bude u rovovima, obilazi ranjene i sahranjuje sinove jedince koji su svoj život položili za slobodu.
I upravo je za njega sloboda bila najviši ideal, ideal koji je posebno cijenio, kome se istinski radovao i koga je branio po svaku cijenu pa i onda kada bi znao da će zbog toga biti "razapet" od istih onih koji su željeli da je ukinu ili ograniče. Bio je to strog vladika, ali srca i duše dječije. Bio je to teolog kakvog teško da će rod pravoslavni imati u skorijoj budućnosti - takve razboristosti, mudrosti i znanja da ga je cijeli pravoslavni svijet od Carigrada, preko Moskve, Prizrena i Soluna do Jerusalima i Damaska cijenio i poštovao.
Bio je to prvi vladika poslije 118 godina čiji su se zemni ostaci spustili u hercegovačku zemlju, istu onu kojoj je godinama služio, za koju se godinama molio i čije je grijehove godinama nosio na svojim leđima i na svojoj duši.
Bio je i ostao vladika besmrtnog imena, prema kome svaki Hercegovac od Prenja do mora gaji pijetet i na nogama spominje njegovo ime.
Šta Vi mislite o ovome?