Krajem 2020. godine predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović je ponovo najavio mogući povratak integralnom ili modifikovanom Aprilskom paketu iz 2006. godine kao mogućem rješenju za njegovu viziju funkcionalne Bosne i Hercegovine (BiH) kao države. Jedan od razloga za takvu najavu svakako predstavlja izborna pobjeda Džoa Bajdena za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država (SAD) koji je široj javnosti poznat po političkom angažovanju u korist Bošnjaka tokom raspada Jugoslavije kao tadašnji američki senator iz Demokratske stranke. Bajdenovi bliski saradnici poput Danijela Servera i Januša Bugajskog i njihovi politički stavovi o neophodnoj izmjeni ustrojstva države bude nadu za Izetbegovićev optimizam o centralizovanoj BiH.
Amandmani na Ustav BiH, odnosno Aprilski paket ustavnih promjena iz 2006. godine, bili su ozbiljan pokušaj Evropske unije (EU) i SAD da 11 godina nakon završetka rata naprave BiH funkcionalnijom i da omoguće političku prevagu u korist državnom, a na štetu entitetskom nivou. Tada je stvoren široki konsenzus od strane vodećih stranaka sva tri konstitutivna naroda u BiH za usvajanje ovog plana, međutim on je propao za dva glasa u Parlamentarnoj skupštini (Parlament) BiH, prvenstveno zbog oštrog negodovanja predsjednika Stranke za BiH i tadašnjeg budućeg bošnjačkog člana Predsedništva BiH Harisa Silajdžića.
Najvažnije izmene ustava tj. Aneksa IV Dejtonskog mirovnog sporazuma (Dejton) bi se odnosile na Parlament, Savjet ministara i Predsjedništvo BiH.
Parlament čini Predstavnički dom koji bi imao povećanje broja članova sa sadašnjih 42 na 87 i Dom naroda sa povećanjem sa 15 na 21 koji bi ostao etnički podijeljen i to na po 7 Bošnjaka, Srba i Hrvata sa pravom veta na bilo koji prijedlog zakona iz Predstavničkog doma ako on ugrožava vitalni nacionalni interes jednog od konstitutivnih naroda.
Takođe, Parlament bi bio zadužen za donošenje svih zakona u zemlji i tako preuzeo postojeće pravo zakonskih inicijativa skupština u entitetima Republika Srpska i Federacija BiH.
Druga važna promjena Aprilskog paketa predstavlja jačanje Savjeta ministara na državnom nivou gdje bi to tijelo u pravom smislu predstavljalo Vladu sa premijerom (a ne predsjedavajućim) na njenom čelu sa proširenim nadležnostima, među kojima je i vođenje spoljne politike BiH.
Konačno, treća važna promjena obuhvatala je izmjenu institucije Predsjedništva BiH umjesto koje se uvodi jedan predsjednik i dva potpredsjednika gdje bi Predsjednik Predsjedništva BiH istovremeno bio i predsjednik države BiH. Način odabira bi se takođe promijenio sa direktnog glasanja od strane entiteta (1 član iz Republike Srpske i 2 člana iz Federacije BiH) na posredno glasanje iz Parlamenta čime bi mu se smanjila politička uloga. Ovakvo novo Predsjedništvo BiH bi predstavljalo jedinstvo države BiH isključivo konsenzusom i bilo podložno smjeni od strane Predstavničkog doma koji ga je i postavio.
Zašto je oboren Aprilski paket?
Najveći protivnik usvajanja Aprilskog paketa bio je Haris Silajdžić čiji su glasovi nedostajali u Predstavničkom domu kako bi se postigla dvotrećinska većina i samim tim izmjena ustava 2006. godine. Glavni razlog koji je tada naveo bilo je tzv. entitetsko glasanje gdje bi predstavnici entiteta imali mogućnost na pravo veta i blokadu države BiH i njenih institucija po dvije osnove, jedne u Predstavničkom domu i druge u Domu naroda. Druga zamjerka je bila da Aneks VII Dejtona o povratku interno raseljenih lica i izbjeglica nije sproveden, pa je samim tim omogućeno isključivo etničko zastupanje u državnim institucijama BiH koje delegiraju entiteti.
Nakon što je oboren Aprilski paket postojale su još dvije važne inicijative za izmjenu državnog uređenja BiH koje su takođe bile podržane od Brisela i Vašingtona, a to su Prudski proces iz 2008. godine i Butmirski paket iz 2009. Obje inicijative su predlagale ustavne reforme slične prethodno odbačenom Aprilskom paketu nekoliko godina prije toga. Novina koju je predstavio Prudski proces, a koju je SDA izričito odbila, jeste podjela BiH koju su predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH Dragan Čović i predsednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorad Dodik usaglasili, a to je podjela na tri nacionalna entiteta i na Sarajevo kao poseban distrikt. SDA je zastupala podjelu na „četiri ekonomske regije“ odnosno podjelu na tuzlansku, sarajevsku, banjalučku i mostarsku regiju. Na kraju su i Prudski proces i Butmirski paket odbijeni, a BiH je ostala sa postojećim državnim uređenjem koji je uspostavljen 1995. godine.
Sljedeći koraci i članstvo u EU
Sa postojećim statusom potencijalnog kandidata za članstvo, BiH može postati nova članica EU samo ako izvršiti ustavne reforme kako bi, između ostalog, ojačala takozvanu vladu (odnosno Savjet ministara) na državnom nivou jer bi se tako osiguralo poštovanje evropskog zakona u svim dijelovima zemlje. Sa svojih 14 vlada i bez jasne dominacije jedne vlade na državnom nivou, izuzetno je teško stvoriti funkcionalnu državu koja bi mogla da započne pregovore o članstvu u EU i koja ne bi trpjela unutrašnje blokade. Ne treba zaboraviti ni potrebu za reformom Ustavnog suda BiH u kojem od 9 sudija sjede i 3 stranaca koje bi trebalo ukloniti i umjesto njih postaviti domaće sudije. Takođe, kancelarija Visokog predstavnika bi trebala postepeno da se gasi kako BiH ne bi i dalje važila kao međunarodni protektorat. Istini za volju, čak iako bi se stvorila BiH sa jednom dominatnom vladom na državnom nivou u pravom smislu te riječi, to opet ne bi garantovalo i članstvo u EU kao što pokazuje primer Sjeverne Makedonije, kandidata za članstvo za EU od 2005. godine koja je čak i ime promijenila, a da nakon toga ni pregovori sa EU nisu otpočeli.
Programska deklaracija SDA iz 2019. godine o uspostavljanju predratne „Republike BiH“ i ukidanje oba entiteta je izrazito populistička i ignoriše činjenicu da u samoj EU postoje države čije stanovništvo nije etnički homogeno poput Belgije, koja je takođe podijeljena i koja redovno postavlja rekorde u dužini vremena za formiranje državne vlade. Sljedeća bitna stavka pomenute deklaracije jeste naglasak SDA na stvaranju „bosanskog identiteta“ koji je za Srbe i Hrvate u BiH neprihvatljiv i koji će ih sve više udaljavati od države BiH.
Kao što je deklaracija SDA populistička i njen cilj nemoguće ostvariti, tako su i stalne najave o otcjepljenju Republike Srpske u postojećim međunarodnim okolnostima takođe nemoguće. Više od godinu dana je trebalo da bi se formirao Savjet ministara, dok Vlada Federacije BiH još uvijek nije formirana, što govori u prilog nefunkcionalnosti države. S obzirom na to da članstvo u EU nije vidljivo u skorijoj budućnosti, trebalo bi se fokusirati na trenutne probleme koji su rješivi kao što je reforma izbornog zakona u BiH na kojoj insistira HDZ kao uslov za formiranje Vlade u Federaciji BiH. Naravno, postoje dvije aktuelne krize, migrantska i kriza izazvana Korona virusom, od kojih je ova druga prioritetnija zbog zdravlja stanovništva i samim tim brzog ekonomskog oporavka i napretka.
Ne treba biti preveliki optimista od nove Bajdenove administracije u SAD i nadati se kako će jedan od glavnih prioriteta za SAD biti upravo BiH. SAD ima probleme u svom dvorištu koji su nastali kao posljedica prethodnog izbora Donalda Trampa za njenog predsjednika 2016. godine. U svom nedavnom obraćanju javnosti Bajden je najavio povratak SAD u prethodno napuštene međunarodne organizacije, kritikovao presudu kazne zatvora za ruskog opozicionog političara Aleksija Navalnog, nedavni vojni prevrat u Burmi (Mjanmaru), kao i situaciju u Jemenu. Time je jasno pokazao šta će biti prioriteti SAD u prvoj polovini Bajdenovog mandata uz naravno sve veće okretanje SAD ka istočnoj Aziji i rivalitetu sa Kinom.
Može se reći da je posljednji ozbiljni pokušaj uplitanja SAD u unutrašnju politiku u BiH bio 2006. godine i da su od neusvajanja Aprilskog paketa SAD izgubile stvaran interes i volju za mijenjanje ustavnog uređenja u BiH.
Ukoliko bi se ponovo ozbiljno krenulo u ustavnu reformu, potrebno je postići ravnotežu i kompromis između građanskog i etničkog modela, što je i čest slučaj za brojna multietnička društva. Neki novi Aprilski paket kao isključivo kompromisno rješenje bi možda mogao da smanji političke podjele u zemlji i da samim tim napravi BiH funkcionalnijom u odnosu na period od 1995. godine i završetka građanskog rata do danas. Postavlja se pitanje zašto bi vlasti Republike Srpske sada uopšte i pristale na neki novi Aprilski paket koji bi im brojne nadležnosti prenio na državni nivo, kada im ovakav status quo upravo i odgovara.
Šta Vi mislite o ovome?