Jedva se kretao. Činilo mi se da mu je još samo duh razigran i spreman da napravi „roling“ i elegantno spusti loptu u koš. Kroz prozor sobe u Domu penzionera vidjela se Trebišnjica. Lijeno se vukla, a onda pravila lagani zaokret. Nebo je od Dubrovnika donosilo kišu. Pričao mi je da mu je lijepo.
„Vidiš, evo veliki TV su mi kupili. K'o da sam u kinu. Od kuće sam donio svoj veliki krevet. Nije lako smjestiti ovih mojih metar i 104 centimetra“, rekao mi je i nasmijao se.
„Gospodine Zdravko...“, pokušao sam nešto da mu kažem, ali me prekinuo tihim glasom - „Druže Zdravko. Druže. Znaš, u redu je da se kaže starijem čovjeku gospodine, to im nekako i pristaje. Ali se te 'gospode' u posljednje vrijeme toliko namnožilo, a nekada nisu imali ni za kafe. A sad su se 'nahapali' i sve gospoda“, rekao mi je sa osmijehom.
Besjedio mi je o tome kako je počeo, kako im je Vlado Šegrt kod Boška Tanjevića „sredio“ ekstra pivo, kakvi su bili boemski dani, kako je „Pimpek“ nagovještavao da će biti reprezentativac, kako je godinama bio cimer sa novinarem Dariom Džamonjom.
Džamonja je jednom napisao: „Moj cimer Čeča je imao navike koje su mi sasvim odgovarale: prljave čarape, znojni dresovi, patike su bile razbacane svuda po stanu, hrkao je kao nilski konj, kad bi jeo iza sebe bi ostavljao svinjac i nikad mu ne bi palo na pamet da opere suđe. O prvobitnom dogovoru o plaćanju 'stanodavštine' nije više bilo ni riječi, jer smo postali prijatelji, ali mi je Čečo sve to nadoknadio kad bih otišao u Trebinje, kod njegovog Obrada i Darinke, roditelja, brata Bobe. Sjedali smo kod Bajice u 'Konobi', šukali votku i 'Nikšićko pivo', ljeto je bilo i pričali smo kako je Pimpek, izašavši na pogrešan izlaz, registrovao da mu nema 'Oldsmobila', pa se vratio u kafanu na 'još po jednu', nazvao policiju i prijavio krađu kola, a kad je poslije te 'jedne' izašao na pravi izlaz i sjeo u svoj auto, policija ga je uhapsila kao lopova. Naravno, uz sebe niti je imao vozačke, saobraćajne, lične... Da li je istina ili nije, ali tako se priča, da je na pitanje o ličnim podacima odgovorio: 'Ja sam pjevač!'. Drotovi su tražili od njega da im otpjeva nešto, a onda ga pustili. Davno bilo, ali bilo“.
Jednu anegdotu posebno izdvajam. „Dođe jedan mali. Kažu odličan. Na prvom treningu, u jednom trenutku kreće na dvokorak. Namjestim se da mu „zalijepim“ bananu, a on mi odgurnu ruku i zakuca. Ja padoh na dupe. Gledam u njega i rekoh sebi 'biće ovo igračina'. Bio je to Mirza Delibašić“, priča i smije se.
Bio je to početak velikog prijateljstva. Ponekad se pitam - zašto je sjećanje ama baš uvijek vezano uz sjetu. I koje sve priče će ostati neispričane. Mnoge su bure života tjerale Zdravka Čečura da se bori, da se ne predaje, da pobjeđuje. Do danas. Sada je gore, na nebeskom oblaku, negdje gdje su svi na okupu, gdje ga čeka „stara raja“. I Pimpek i Mirza i Dario... I Drug Čeča.
