Irfan Mensur za TrebinjeLive - Ne postaje se glumac tako što te neko uslika ili da ulogu

Glumac Irfan Mensur dobio je u Trebinju "Zlatni platan" za izuzetan doprinos evro-mediteranskoj sceni. Iako nikada nije snimao u najjužnijem gradu Republike Srpske, za Hercegovinu i njene stanovnike ima samo lijepe riječi.

Za Trebinje ga, osim "Zlatnog platana", veže i kumstvo. Kum je Milošu, trećem sinu Trebinjca Baneta Ratkovića.

"Znam ga 'milion godina' i preko njega sam upoznao pola Trebinja jer se Trebinjci drže u Beogradu kao Jevreji u Njujorku. Jako su duhoviti i časni i volim da se družim sa njima. Ponekad idem sa Banetom na mjesta gdje se Trebinjci druže i uživao sam. Na Banetovim slavama sam redovan i srećem Trebinjce tako i da sam na taj način vezan za Trebinje. Kumstvo je za mene bratimljenje i kad si ti nekom ili tebi neko kum to je kao da ti je brat" , kaže Mensur.

Glumac, reditelj, scenarista i pedagog, sve ove četiri oblasti prepliću se kod Irfana Mensura, ali on, ipak, za sebe kaže: "po vokaciji sam glumac, ali mi to u jednom trenutku nije bilo dovoljno pa sam počeo da režiram i to da bih se bavio nekim svojim pozorištem i nekako istresao svoja interesovanja koja nisam mogao kao glumac".

"Ali i da bih se bavio svojom estetikom koja je samo moja, prepoznatljiva, i sve što sam u životu radio nekih 25 pozorišnih predstava su prepoznatljive zato što je to estetika Irfana Mensura i razmišljanja o pozorištu Irfana Mensura na šta sam ponosan", rekao je Mensur.

Što se tiče pedagogije sa strahom je ušao i već treću klasu vodi. Za novu klasu koju vodi na Fakultetu savremenih umjetnosti kaže da su dobra djeca čim se bave pozorištem, filmom i glumom.

"Stalno govorim da gluma nije stvar koja je neuhvatljiva jer je ona zanat. To govorim svojim studentima, jer smatram da prvo glumu treba smisliti, pa kad smisliš raditi i onda taj rad pretvoriti u nešto kreativno. Ne može gluma biti nešto što je kreativno jer je to ozbiljna nauka i treba vrlo ozbiljno prići. Ne postaje se glumac tako što te neko uslika ili igraš, a ne znaš šta igraš", objašnjava Mensur.

Bježi od riječi umjetnik i kaže da je kulturni radnik. Priča da ona djela koja pravi nisu umjetnička, već kreativna djela koja imaju ambiciju da postanu umjetnička.

Za njega je umjetnost velika riječ i pojam i rijetko ko dodirne umjetnost.

"Od mojih uloga ne znam da li sam ikada dotakao umetnost, ali sam se trudio. Nije moje da kažem da sam umetnik i ne mogu da se potpišem da sam umetnik. Ja sam glumac, režiser, pedagog, predajem glumu i ne mogu da kažem toj deci da postaju umetnici, ali mogu da kažem da postajetem glumci", naveo je Mensur.

Sa filmom Veljka Bulajića "Sarajevski atentat" u kome je glumio Gavrila Principa postao je poznat široj publici, ali do današnjeg dana nije zadovoljan kako je odradio tu svoju prvu ulogu.

Glumio je još dosta istorijskih ličnosti poput Nikole Pašića ("Timočka buna"), Laze Kostića u seriji "Svetozar Marković", Vlatka Mačeka u filmu "Za kralja i otadžbinu".

"Nisam nikada krenuo od toga da budem imitacija. Poznavao sam osnovne osobine tih ljudi jer su oni obeležili istoriju naših prostora i niko nema pravo da napravi imitaciju. Ja nisam imitator i ako rediteljima treba imitator onda nek uzmu njega, ali ako treba glumac koji će razmišljati svojom glavom i predložiti svoja rešenja ne bi li taj lik funkcionisao onako kako su stvarni likovi funcionisali u datim okonostima, onda sam ja bio dobar izbor i odabir. Nisam se opterećivao tim što su ljudi istorijske ličnosti već sam od njih pokušavao da napravim svoju viziju imena, prezimena i dela", objasnio je Mensur.

Priznaje da je bježao od matematike, fizike, hemije jer je bio netalentovan za te predmete i tražio je izlaz gdje bi mogao otići, a da nema tih predmeta. Nakon Sarajeva gdje je rođen, sa 16-17 godina dolazi u Niš gdje je i maturirao i gdje je upoznao pozorište kao pojavu, a njegova maćeha je bila glumica i u njihovu kuću dolazili su ljudi iz pozorišta.

"Odjednom sam shvatio da oni pričaju o nekim stvarima koje ja apsolutno nisam razumeo i takva vrsta opredeljenja da se istražuje na takav način i da ljudi žele biti kreativni. To me zaintrigiralo jer sam bio mala sarajevska baraba, koja je izbačena iz Gimnazije i došla u Niš. Onda sam počeo da idem u pozorište i shvatio da me to iritira, ali na pozitivan način i odlučio sam da probam na Akademiji gdje sam primljen i bio sam u klasi sa Danilom Lazovićem", priča Mensur.

Iako glumi u filmovima, televizijskim serijama, po opredjeljenju je pozorišni glumac i u penziju je otišao iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta, iako i dalje igra u matičnom pozorištu.

Putuje i snima u sopstvenoj produkciji i neće da pristane po svaku cijenu na užase koji se dešavaju na tržištu gdje su potcijenili glumački rad u materijalnom pogledu.

"Kad se sada okrenem i vidim šta sam uradio do sada zahvaljujem se svim bogovima i svi silama koje su mi omogućili da proživim ovakav život. Ja u ovom životu ostavljam tri sina, časne i poštene ljude, nekoliko mojih ljubavi sa kojima sam i dalje prijatelj, imam divne prijatelje, kumove, a u poslu će se valjda pamtiti neki filmovi, možda će me prepoznati po nekim likovima, sjećaće se nekih predstava što je za mene dovoljno za jedan život", na kraju razgovora rekao nam je Mensur.