Poslije smtri cara Dušana (1355. godine), u dinastijskoj kući Nemanjića ostale su samo dvije muške glave, mladi dvadesetogodišnji car Uroš i njegov stric Simeon – Siniša, brat po ocu srpskog cara Dušana.

Simeon-Sinisa Nemanjic.jpgSimeon-Siniša Nemanjić na fresci u manastiru Visoki Dečani

Oblasni gospodari ponašali su se sve nezavisnije od centralne vlasti, koja je bila slaba, jer mladi Uroš nije bio dorastao zadatku. Stric se, s druge strane, nije htio potčiniti mladome caru, nego se odvojio od njega i u gradu epirskom Kosturu (Kastorija), gdje je do tada upravljao, proglasi se  za "cara i samodršca Grka, Srba i Albanaca", pod imenom Simeon Uroš Paleolog.

Kasnije, svojim teritorijama pripojio je i Tesaliju, a prestonicu premjestio u Trikalu.  Ovo odmetnuto srpsko carstvo nadživjelo je ono formalno-pravno na čijem čelu je bio Uroš V.

karta.jpg

Simeon je umro  1371. ostavljajući svog sina Jovana Uroša Nemanjića Paleologa, tada učenika na Svetoj Gori, da ga naslijedi. Jovan Uroš bio je oženjen kćerkom Radoslava Hlapena, zapovjednika Bera i čuvenog Dušanovog vojskovođe, sa kojom je imao petoro djece. Vladao je samo Tesalijom, ali veoma kratko, jer je poslije nekoliko godina abdicirao u korist svog rođaka Aleksija Anđela Filantropena i zamonašio se u manastiru Preobraženja Gospodnjeg (tzv. Veliki Meteor).

Na putu za Tesaliju, da preuzme presto, Jovan je na Meteorima susreo monaha Atanasija. Mladi vladar je bio duboko dirnut spokojstvom života i ličnim kvalitetima Atanasija. Njegova privrženost Atanasiju je bila plod velikog prijateljstva i dubokog poštovanja za zadatak koji je Atanasije izvršavao sa velikom mudrošću i strpljenjem.

Jovan se odrekao prestola i, birajući težak monaški put, postao brat Joasaf.

jovan uros nemanjic.jpgDesno na fresci u manastiru Veliki Meteor Joasaf srpski Meteorit-Jovan Uroš Nemanjić. Lijevo je Sveti Atanasije.

Iako je još uvijek bio car, u potpunosti  se u svemu smireno i krotko potčinjavao svom duhovnom ocu, prepodobnom Atanasiju i  manastirskoj bratiji. Joasaf je sa svetim Atanasijem podigao i ukrasio hramove Spasa Hrista i Presvete Bogomatere.

Toliko mnogo  je, svojim darovima, pomagao manastiru Veliki Meteor pa je sa svetim Atanasijem ubrojan u ktitore manastira,  što se vidi u manastirskim poveljama i na svetim ikonoma i freskama.

Osim ovog manastira, pomagao je i sve druge Meteorske manastire, štiteći ih svojim carskim poveljama i obilatim darovima.

Uopšteno rečeno, Meteorski manastiri u vrijeme svetog Joasafa doživjeli su svoj puni procvat. Atanasije, umirući, njega je ostavio za svog nasljednika i igumana u manastiru. Zbog toga su Meteori, to čudo na visokim stijenama, sa svojim glavnim manastirom, zapravo velikim dijelom, zadužbina pripadnika kuće Nemanjića.

meteori.jpgManastir Veliki Meteor ili manastir Preobraženja Gospodnjeg osnovan je 1334. godine. Osnovali su ga Atanasije Meteorit i Jovan Uroš.

Turci su 1394. godine zauzeli Tesaliju, te se Jovan Uroš sklanja na Svetu goru, gdje nekoliko godina boravi u manastiru Vatoped. Godine 1401. vraća se u Visoke Meteore, gdje i umire 1422-3. godine.

Njegove mošti počivaju, zajedno sa moštima Svetog Atanasija Meteorskog, u njihovom manastiru Preobraženja gospodnjeg – Velikom Meteoru.

Njegovom smrću  ugasila se Sveta loza Nemanjića.

Jovan Uroš se u srpskoj pravoslavnoj crkvi proslavlja kao svetitelj 20. aprila.

Tropar (glas 3):

"Srcem i dušom si zavolio Gospoda Hrista, sve ljepote sveta si ostavio, i više si volio da u smirenju i poslušanju Bogu služiš, nego da na prestolu carskom sjediš. Zato te pobožno hvalimo i svetu uspomenu tvoju proslavljamo, kličući: Oče Joasafe, bogoblaženi, moli Hrista Boga, za spasenje našeg roda hrišćanskog".