Dok gotovo svakodnevno pojedinci i cijele porodice iz hercegovačkih sela odlaze u veće gradove, Dragan Miskin uradio je suprotno: iz Beograda se vratio u svoje spaljeno rodno selo. Iako je jedini stanovnik Rupnog Dola, sela na pola puta između Trebinja i Dubrovnika, ovaj život više ne bi mijenjao za vrevu velikog grada.

Rupni do m8skin.jpg

Prije rata taksista u Dubrovniku, a od 1999. stanovnik Beograda. Tamo mu žive supruga, majka i četvoro djece. Ipak, život u velikom gradu, gdje je radio kao parketar, kaže nije bio za njega. Već četiri godine, kao jedini stanovnik, živi u ratom opustošenom Rupnom Dolu.

- Imam tridesetak koza, nešto ovaca, krave, i veliki pčelinjak i zadovoljan sam - započinje priču Dragan.

Dragan kaže da će mu se, dok dvoje mlađe djece završi školu, pridružiti i supruga. Uz pomoć donacija uspio je da osposobi ono najnužnije za život, ali potrebno je i više.

- Stavio sam ploču, dobio solarne panele pa imam struju za svjetlo i frižider - dodaje on.

Ističe podršku mjesne zajednice Ivanica, ali za bilo koji posao u nadležnoj opštini Ravno, mora da otputuje 60 kilometara, što je za njega nemoguće, jer ne može ostaviti stoku. Iako je još prije više od dvije godine konkurisao kod nadležnog ministarstva Vlade Srpske za obnovu krova, odgovor još nije dobio. Penzije nema, osim godišnjeg boračkog dodatka. Sve što zaradi, zaradi od imanja.

- Sam sam ovdje, ali nije me strah, čovjek stalno radi i umori se pa ne razmišlja o tome - napominje Miskin.

Velikog grada nije se poželio.

- To je džungla koja iscrpi i fizički i psihički, ovdje selo traži svoje, da nahraniš, da pripaziš, stalno nešto - zaključuje Miskin.

U Rupnom Dolu rat je dočekalo više od 20 seljana. Sada su raseljeni od Australije do Amerike. Draganu su najbliže komšije oni u Mlinima u Hrvatskoj. Život težak, ali zdrav, kaže on uz nadu, da ipak, neće još dugo biti sam u selu