Trebinjac Sava Vukojević napunio je prije nekoliko dana 94. godine. To, kaže, nije razlog da se ne bavi pčelarstvo i tako već duže od 80 godina, kada je prvi put pomogao ocu oko uvlaćenja žica u dubovine.
Tada je zavolio pčelarstvo, a danas u svom selu Sedlari u Popovom polju ima 35 košnica.
"Otac mi je imao pčele, imao je dubovine pa sam mu pomagao uvlačeći žicu i od tada se družim sa pčelama. Tokom rata bilo je oko dvadeset košnica i nakon rata ostale su samo dvije da bi ja kasnije počeo sa intenzivnom proizvodnjom", priča nam stameniti Vukojević.
Otac i brat su mu poginuli u Drugom svjetskom ratu i ostao je sam sa majkom. Veoma malo je znao o pčelama i tražio je knjige o pčelarstvu. Nabavio je dvije knjige i počeo da radi po njima i nikad nije prekidao do danas.
Prema njegovim riječima, osim ljubavi, velikoga znanja i vještine, pčelari uvijek moraju biti pripravni i na bolesti pčela, znati ih prepoznati na vrijeme i ispravno liječiti. Danas, kaže nam, ima dosta preparata pa se mogu suzbiti razne bolesti ili oboljenja kod pčela.
Priča nam o bolestima koje su česte kod pčelara kao što su američka trulež, evropska trulež, etinioza, varoza, nozema.
"Pčelar mora da uči i ako želiš imati dobro društvo potrebno je mijenjati matice. Veliku ulogu igra mlada matica koja traje najviše do četiri godine i trebalo bi svake treće godine mijenjati matice. Stara matica slabo polaže jaja, slabo je društvo i tu nema meda koliko bi trebalo. Mlada matica položi više jaja i stvara veliko društvo, a treba i saće mijenjati, kao i okvire", kazao je Vukojević.
Najviše je imao 50 košnica i nikada ih nije premještao van Sedlar. Smještene su mu bile oko kuće, ali u proljeće čak dva mjeseca tu ne bi bilo sunca.
"Sad sam ih prebacio u jednu zavjetrinu gdje ima sunca i pčele su daleko naprednije sada", objašnjava Vukojević.
.jpg)
Teško je bilo živjeti i raditi na selu jer se sve radilo ručno, ali dolaskom mašina znatno se olakšao rad na selu. Malo se ljudi poslije Drugog svjetskog rata bavilo pčelarstvom u Popovom polju, a i sada, kaže Vukojević.
Prema njegovim riječima Popovo polje i Hercegovina su dobra područja za pčelarstvo. Međutim, ljudi se plaše i govore da ih pčela ujeda, ali mladi treba da iskoriste bogatstvo Hercegovine preko pčelarstva. Velika je greška današnje omladine što neće da se bavi pčelarstvom.
"Čini mi se - kad me ujede pet, šest pčela da se to ugradilo u moj organizam i da mi produžava život jer se osjećam življim. Ima slučajeva kad se mora raditi oko njih, a one su ljute. Dešavalo se da bježim, ali se nikad nisam pokolebao da odustanem, jer sam u prirodi, šetam, radim, udišem svjež vazduh", iskren je Vukojević.
Sjeća se kada je išao u školu da je pelin medio pa su ga čupali i sisali, a osjećao se slador unutra. Toga sada nema. Veliko je bogatstvo koje je po našem kamenjaru, a iskorišćeno je, kaže, svega 20 odsto.
Iako je zagazio u desetu deceniju života, svaki dan šeta po nekoliko kilometara i kaže da više hoda nego sjedi, popije kafu sa društvom i voli da izađe gdje je omladina koja mu daje snagu i energiju.
"Kada pomislim na moje selo, Sedlari, puno mi je srce. Mnogo ljudi se raselilo nakon Drugog svjetskog rata, mogao sam i ja otići. Ali nisam želio da odlazim iz mog rodnog sela, jer sam želio da uživam u njemu sve do danas. U njemu sam stvorio porodicu i u njemu sam non-stop bio do prije pet godina. Volim da sjednem u svom dvorištu i da uživam, jer su Sedlari najljepše selo za mene", ističe Vukojević.
Rastajemo se sa Savom Vukojevićem, čovjekom kome niko ne bi dao 94. godine, pričljivog, uvijek spremnog za šalu.
"Baviću se pčelarstvom dok me noge služe, jer sam još ovako vitalan zahvaljujući njima, jer je u meni ljubav prema njima, a one su mi uzvratile isto tako. One su moj eliksir", pozdravlja nas Vukojević odlazeći u još jednu svakodnevnu šetnju.
Šta Vi mislite o ovome?