U radionici Arifa Čustovića, jedinog majstora koji pravi lađe - Ponovo će momak i djevojka u barci ploviti Trebišnjicom

Šezdesetsedmogodišnji Trebinjac Arif Čustović više od 45 godina pravi barke, čuvene lađe po kojima je rijeka Trebišnjica bila poznata dugi niz godina. I ponovo, zahvaljujući ovom majstoru iz Polica, na našoj "ljepotici" ploviće lađe.

U Starom gradu nekada je svaki kuća imala bar po jednu lađu, ali je vremenom ova svojevrsna atrakcija izgubila na značaju, pa je na Trebišnjici ostalo svega nekoliko lađa koje su imali naši pojedini sugrađani, uglavnom, zaljubljenici u "ljepoticu".

Majstor Arif kaže u razgovoru za portal TrebinjeLive.info da je prvu lađu napravio po povratku iz vojske, 1972. godine. Učio je od tada najboljih majstora ovog zanata – Kema Galijatovića i Bora Smrzlića.

Iako je predvidio da bude automehaničar, kako to u životu obično biva, radni put ga je odveo na sasvim drugi kolosjek – u preduzeće “Šipad Luč”. Tu je učio novi zanat, a posmatrajući Kemovu lađu napravio je i svoj prvi primjerak.

S jedne strane je ponosan, a s druge i tužan što je jedini majstor ispod Leotara koji pravi lađe. Nedavno ih je napravio čak 15 i to uz pomoć mašine stare 35 godina, koju jedino on posjeduje u cijelom gradu, pa i šire.

“Kada se pravi lađa, daska treba da bude u vodi oko 15 dana, da bi omekšale i da bi se onda mogla saviti. Daske stavljam u jednu čatrnju od 60 kubika vode. Ranije sam ih nosio u Trebišnjicu da odstoje, ali vremena su se promijenila. Sada bi ih neko ukrao, a prije na tako nešto ne bih ni pomislio”, kaže majstor Arif.

Za jednu barku treba mu oko 20 dana. U njenom pravljenju najvažniji su, objašnjava nam, prednji i zadnji dio, koji se, najčešće, prave od bijelog bora. Lađu čine tri rebra, a sredina barke nije ravna, jer se u suprotnom ne bi mogla voziti.  Stranice su od smrče ili jele jer to lagano drvo.

Zatim stavlja šrafove, vodootporno ljepilo, te prokuva smjesu firnajz, koja mora ući u sve pore drveta da bi ga zaštitila i na kraju se cijela lađa prefarba.

“Dužina lađe je četiri, a širina 1,10 metara. U današnje lađe može sjesti četvoro, eventualno petoro ljudi, ako nisu pretjerano teški. Vesla pravim od jasena i za njihovu izradu mi treba oko dva sata. Ta vesla, garantujem, teško da neko može da slomije”, priča Arif.

Nekada su lađe na Trebišnjici bile glavno mjesto sastajanja momka i djevojke. Tu su se, kaže, rađale nove ljubavi i učvršivale postojeće. Pravili bi se krugovi po Trebišnjici, a oni koji su imali barku, bili bi uvijek u centru pažnje.

Sjeća se Arif da je, dok je Trebišnjica još bila ona prava Trebišnjica i dok se vaterpolo igrao kod čuvenog “starta”, svaka utakmica Leotara pratila bi se iz lađa, a poslije svakog gola nastajala bi velika radost.

“Tako sam Uglješi Anđeliću napravio tri barke, jer je svoju ljubav prema Trebišnjici i sportu doktor prenio i na unučad. A sada, sa ovih novih 15 barki koje će uskoro biti porinute, ponovo će Trebišnjica biti sastajalište momka i djevojke. Eto vidjećete, pamtite šta vam kažem”, ponosno govori Arif.

Prije devedesetih godina pravio je barke i za more. One su, kaže, drugačije. Dužina im je pet, a širina 1,5 metar. Bile su velike dubine izgrađene od vodotporne špere. Imale su palubu, vrata za motor. Nakon što bi dobile atest, završile bi u Jadranskom moru, širom dubrovačkog primorja.

I danas ima onih koji mu naručuju lađe. Pravi ih za naše sugrađane širom svijeta. Cijena je oko 1.600 maraka.

“Ovim novim veslačima moram reći da kada idu preko jaza moraju da skvase noge, u suprotnom oštećeuju i veslo i barku. Sada na lađe stavljam aluminijske lajsne, da koliko-toliko čuvaju lađu kada prelaze preko jaza”, pojašnjava Arif.

Ima i poruku za buduće veslače, da bi se, kaže kroz osmijeh, ne bi dešavale početničke greške, pa da sa djevojkom ne završe u Trebišnjici.

“Kad si u lađi, nema ustajanja. Ako samo malo ustaneš, odmah ćeš se prevrnuti. Lađa je teška svega 50 kilograma, tako da kad se zauzme početna pozicija, nema mijenjanja na vodi“, savjetuje majstor Arif.