Da li ste čuli za Drugi kosovski boj? - Kako je Vatikan iskrivio činjenice o Boju na Kosovu?

Vijekovna težnja Rimokatoličke crkve za prodir na istok nailazi uvijek na istu prepreku, pravoslavni narod. Tu nepremostivu prepreku ona bezuspješno pokušava da premosti.

Vatikan nastoji da iskrivi srpsku istoriju, da uništi sjećanje na porijeklo, da bi Srbe prikazali kao beznačajan narod koji se na prostore Balkanskog poluostrva doselio u VI ili VII vijeku, i da ovo nisu teritorije na kojima su oduvijek živjeli.

Rimokatolička crkva se nikada ne odriče svoje politike. Ona to provodi ognjem i mačem, perom i riječju i na svaki drugi mogući način, pri čemu je važno samo to da cilj opravda sredstvo, kaže akademik Srboljub Živanović.

U tome im ogromnu pomoć pružaju i srpski zvanični “istoričari”. Ponižavajuća je činjenica da su Srbi, koji su od davnina u vrtlogu svjetske istorije, malo uradili da svoju istoriju istraže kako treba, prikupe sve podatke i publikuje ih, napravie muzej kakav dolikuje jednom tako starom narodu bogate istorije.

Ovo se odnosi i na slavno Trebinje sa svojim nesumnjivim istorijskim značajem.

Umesto toga, dozvoljeno je falsifikatorima “zapadne škole” da srpski narod uči lažima i prekraja istoriju. Srbima su, navode istorijske činjenice, planski uništavani istorijski zapisi, kako bi ih držali u neznanju i lakše vladali njima.

Vatikan to radi jer staro pravilo glasi: “Ako hoćeš da uništiš neki narod, uništi mu istortiju“.

Međutim, u posljednje vrijeme se  u javnost sve više probija Srpska autohtonistička istorijska škola, koja iznosi konkretne činjenice o tome da je centar, izvor i kolijevka evropske civilizacije Balkansko poluostrvo.

Kako je Vatikan iskrivio činjenice o Kosovskom boju?

U školi smo učili, a i danas se uči, da smo poraženi u boju na Kosovu, da je naša vojska potpuno uništena, a naša država propala. Kosovski mit je jedan od temeljnih duhovnih oslonaca koji je održao srpski narod u teškim vremenima kroz koja je prolazio.

Priča o porazu potekla je od rimokatoličke crkve, a ne od srpskog naroda. A kako su uspjeli da pobjedu pretvore u poraz!?

Da li ste čuli za Drugi kosovski boj?

Konačno uvidjevši da Evropi prijeti velika opasnost od Turaka, Vatikan je osnovao tzv. “Firentinsku uniju” 1439. godine, sakupio vojsku i poslao je da spriječ dalji prodor Turaka ka Evropi.

Tako se 1448. godine odigrao Drugi kosovski boj.

Rimski papa je poslao svoju vojsku krstaša, vojsku evropskih vladara koji su njemu bili odani na Kosovo da ratuju protiv Turaka. Međutim, Srbi se nisu odazvali papinom pozivu i Đurađ Branković je odbio da učestvuje u bici, iako se bitka faktički vodila na njegovoj teritoriji (o njegovom ranijem sukobu sa Vatikanom pročitajte OVDJE).  

Najbrojniju vojsku dala je Ugarska, ojačanog vlaškim odredima. Vojsku je predvodio Janoš Hunjadi, dok je Turke predvodio sultan Murat II.  

Plan je bio da se ugarska vojska na Kosovu spoji sa snagama Đurađa Kastriota Skenderbega i da na taj način zajednički nanesu odlučujući udarac Turcima.

Međutim, Hunjadijeve trupe su potučene u bici na Kosovu polju i to bukvalno do nogu i to prije nego što su uopšte stigle da se spoje sa Skenderbegovom vojskom.

Bitka se odigrala između 17. i 20. oktobra 1448., a završila se potpunim slomom ugarske vojske, dok je sam Hunjadi napustio bojno polje 19. oktobra.

Hunjadi se u Srbiji ponašao kao na neprijateljskoj teritoriji, pa je u povratku prema Mađarskoj zarobljen od snaga srpskog despota Brankovića. Iako su Osmanlije tražile da im Branković preda Hunjadija, on je to odbio i predao ga nazad Mađarima uz otkup od 100.000 dukata.

A zašto se on ovako ponašao?

U našem narodu skoro je nepoznato da je Ugarska napala Srbiju neposredno poslije prvog Kosovskog boja, 1390. godine. U toj bici su Ugari pretrpjeli potpuni poraz. To je još jedan bitan dokaz da srpska vojska nije poražena na Kosovu.

Ako je srpska vojska uništena na Kosovu, kao što nas uče, ko se onda suprotstavio Ugarima i na kraju ih i pobijedio!? I kako je Srbija okupirana tek 70 godina poslije Kosovske bitke 1389. godine!?

Rimski papa je za poraz u Drugom kosovskom boju okrivio Srbe, koji se nisu odazvali pozivu da učestvuju u bici. Vatikanci su tvrdili da je sin Vuka Brankovića, Đurađ, izdao na Kosovu.

Kasnije je ova laž prenesena sa drugog na prvi Kosovski boj. Tako je nastalo pogrešno narodno vjerovanje da smo poraženi u prvom Kosovskom boje i da je Vuk Branović izdajnik.

Despot Đurađ Branković

Ovim falsifikatom teško je oklevetana i slavna dinastija Branković (Mladenović), čiji je rodonačelnik Mladen upravljao područjem Trebinja.

Ovaj papski falsifikat, prvi put se pojavio u knjizi “Kraljevstvo Slovena” Mavra Orbinija. Iako je u ovoj knjizi Orbini izneo značajne podatke za istoriju Srba, pogrešno je unio i ovaj falsifikat, početkom 17. vijeka. Time je bitno doprinio pogrešnoj teoriji da su Srbi poraženi u prvom Kosovskom boju.

A istina je sasvim druugačija!

Turci su zaista pobijedili, ali u Drugom kosovskom boju, u kome srpska vojska nije ni učestvovali. A da su Srbi pobijedili 1389. godine može se vidjeti i u najstarijim zapisima koji potiču od samih učesnika boja. Dokaz je i pismo kralja Stefana Tvrtka I Kotromanića na osnovu koga je jasno da nije bilo izdaje od strane Vuka Brankovića i da su Srbi izborilu ubjedljivu pobedu protiv Turaka.

Još jedan značajan dokaz dali su i venecijanski trgovci, koji su posmatrali Kosovsku bitki 1389., i o slavnoj srpskoj pobjedi obavijestili Evropu. Po njihovim kazivanjima, čak su i na pariskoj katedrali Notr Dam zvonila zvona u čast srpske pobjede na Kosovu polju.

A zašto Turci kriju istinu o porazu u Kosovskoj bici 1389. godine, najbolje objašnjava Mavro Orbini koji u svojoj knjizi o Turcima kaže: „Ovaj narod je veoma postojan u ćutanju i čuvanju tajni koje su za njih nepovoljne, te im je nemoguće ni zastrašivanjem ni obećanjima izvući iz usta riječ kojom bi nagovijestili ono što njihovi gospodari žele da ostane u tajnosti.“ 

Ovaj falsifikat prenijet je i u srpsku narodnu poeziju.

Do kraja XVI vijeka zapisane su svega dvije-tri srpske narodne pjesme, a već u XVII vijeku na stotine. Pjesničko predanje o Boju na Kosovu, kakvo manje-više danas poznajemo, među prvima je zapisao crnogorski pjesnik i barski nadbiskup Andrija Zmajević (1672-1727). Tako je iskrivljeni kosovski mit u narodnom predanju opet vezan za jednog rimokatolika.

Podatak o izdaji Vuka Brankovića takođe se pojavljuje prvi put u knjizi Marva Orbina.