Svaku urbanu sredinu, ukoliko ima dovoljnu količinu intelektualnog kapaciteta (pametnih ljudi), interesuje ko su bili njeni najstariji stanovnici, a čije potomstvo postoji i danas. U tom kontekstu, uglavnom se to odnosi na ljudsku populaciju. Hronološki gledano, čovjek (lat. Homo sapiens − umni čovjek), kao životinjska vrsta je veoma novo biće u linearnom vremenu, koje nikada i nigdje na ovoj planeti nije bilo prvi stanovnik, niti sa najdužim ’’stažom’’ življenja na određenom prostoru. Ovaj članak, rezultat slučajnih dešavanja, je o pužu Viviparusu iz porodice Viviparida, koji kao vrsta traje od početka perioda jure, prije 200 miliona godina do danas. Posljednjih 100 miliona godina vezuje ovog puža za trebinjsko područje.
Piše: Miro Ilić
Fosil iz perioda krede
Pasionirani trebinjski planinar i renomirani fotograf Slavenko Vukasović nedavnomi je poslao fotografije fosila puža kog je pronašao prije 10-ak godina u podnožju Leotara ispod brda Pogača. Fosil je prepoznat kao vrsta puža Viviparus jer sam slučajno početkom aprila 2018. pronašao školjke iste vrste puža ali iz mnogo mlađeg stratigrafskog perioda. Nadmorska visina Slavenkovog nalazišta je otprilike 500 metara, a sedimenti nalazišta po geološkoj karti (Osnovna geološka karta SFRJ - Trebinje 1:100.000) su iz perioda gornje krede, stadija kampana/santona prije 80 do 85 miliona godina. Fosil je visok 80 milimetara i težak je kao krečnjački kamen takve veličine. Ovaj fosil je među najvećim fosilima Viviparusa iz mezozoika ikada pronađenim i moguće je da se radi o posebnoj i nauci još nepoznatoj vrsti - da je počasno nazovemo: Trebinjski Viviparus (Viviparus Trebignensis).
Evolucija puža Viviparusa
Može se pretpostaviti da je evolucija ovog puža na prostoru Trebinja počela ranije nego što je procjenjena starost pronađenog fosilnog primjerka. Vjerovatno prije 100 miliona godina, kada je krajem ere mezozoika trebinjska regija bila tropski arhipelag manjih ostrva. Puž je tada živio u priobalnom moru i vjerovatno je u početku bio malen da bi evolucijom kroz milione godina narastao do veličine otkrivenog fosila.
Geološkim promjenama ovog područja kroz desetine miliona godina, more se povuklo. Današnja kraška polja u početku su bila slana jezera čiji se salinitet s vremenom smanjivao kako su riječice i potoci nanosili zemlju sa tektonski uzdignutih okolnih brda i planina. Takvi nanosi su jezera postepeno pretvorila u slatkovodna, pa se Viviparus uspješno prilagođavao životu u promjenjivom ekološkom okruženju - prvo u vodi smanjenog saliniteta, pa u slatkoj vodi. Danas su ta jezera isušena, a njihova dna su kraška polja istočne Hercegovine koja samo djelimično pokriju poplave kada vode nabujaju.
Puževi iz kasnog pleistocena
Pet, s vremenom izbijeljelih školjki slatkovodnih puževa, pronašao sam u aprilu 2018. iznad Goričkog jezera, istočno od kamenoloma, na nadmorskoj visini otprilike 300 metara, u sloju otvrdnutog zemljanog nanosa sastavljenog od sitnog šljunka, pijeska i minerala gline. Vjerovatno nekadašnjeg jezerskog priobalja iz epohe kasnog pleistocena prije 30.000 do 100.000 godina, kada je ovdje postojalo jezero koje je pokrivalo površinu okolnih trebinjskih polja i Popovog polje.
Najveća školjka bila je visoka 40 milimetara, po izgledu je sličila rodu puževa Valvata - mada su današnje Valvate mali slatkovodni puževi, dok je ova školjka bila izuzetno velika za tu vrstu.
Potrebno je napomenuti da nisam biolog specijalista za puževe, ali morfološko prepoznavanje - taksonomija ove školjke odgovara Valvati. Ostale, četiri manje školjke (neke oštećene) bile su iz roda Viviparusa i visine do 20 milimetara.
Puž Viviparus danas
Današnja vrsta Viviparusa - u odnosu na pronađeni fosil - veličinom se smanjila (visoki su do 35 milimetara - ženke su malo veće od mužjaka), ali prirodni oblik školjke ostao je nepromijenjen kroz stotinu miliona godina. Njegova rasprostranjenost je u tropskim i regionima umjerene klime na svim kontinentima osim Južne Amerike, što potvrđuje da je na početku svoje evolucije bio morska životinja.
Viviparus danas živi u slatkovodnim jezerima i ravničarskim mirnim tokovima rijeka, u vodama koje su bogate kiseonikom i karbonatnim otopinama. Hrani se planktonima i organskim mikro otpacima na dnu priobalja, a ponekad se nalazi u mulju dublje vode. Društvena je životinja i živi u gustim jatima. Viviparus je poseban među vrstama puževa jer rađa žive mlade nakon što se izlegu iz jaja u utrobi majke.
Žilavi borac u borbi za opstanak
Usprkos velikim nevoljama kroz milione godina, Viviparus je kao vrsta preživio gigantske tektonske poremećaje, velike promjene klime i geologije, veoma različite ekološke sisteme. Preživio i prilagodio se u nepromjenjenom obliku.
Nije mi poznato da li Viviparus danas živi u Trebišnjici. U Bilećkom i Goričkom akumulacionom jezeru vjerovatno ga nema, zbog naglih promjena nivoa akumulacije, što stresno i destruktivno djeluje na male slatkovodne puževe. Ali, preživio je ovaj puž mnogo veće nevolje nego što su hidroelektrane na Trebišnjici.
Brane i hidroakumulaciona jezera su u izvjesnoj mjeri promijenile ekološki sistem Trebišnjice, smanjile prosječnu temperaturu vode za pet stepeni od ranije kada je Trebišnjica prirodno tekla. Voda sliva Trebišnjice je sada nešto drugačiji ekološki sistem, ali ovaj mali, žilavi borac - pobjednik u borbi za opstanak u kojoj su nestali gigantski dinosaurusi, ogromni morski reptili i ajkule, mamuti, sabljastozubi tigrovi, ljudska vrsta Neandertalaca... - vjerovatno još živi u Trebišnjici, u njenom mirnijem toku!?
Puž Viviparus kao maskota
Maskota je zajednički javni identitet ili bilo šta drugo što predstavlja neku grupu sa zajedničkim javnim identitetom. Maskote mogu takođe simbolizirati lokalnu ili regionalnu osobinu. Maskota može biti životinja, osoba ili objekat za koji se misli da donosi sreću.
Trebinje kao gradska sredina nema svoju maskotu, a maskotu nema ni jedan trebinjski sportski tim, škola, institicija, udruženje građana ili neka lokalna robna marka (brend). Ako iko/išta zaslužuje da bude maskota nečemu u Trebinju, bar zbog dugotrajnog kontinuiteta u vremenu, onda je to ovaj mali puž koji kao biološka vrsta opstaje na trebinjskom području već stotinu miliona godina.
Šta Vi mislite o ovome?