Reporter "Novosti" sa žiteljima najjužnijeg grada Republike Srpske, u hladu 16 stoljetnih platana. Grad podno Leotara proslavio i "Ranjeni orao". Jovanka Jahura: Krenulo je nabolje.

Kako se danas živi u Trebinju?! E, pa ne može se o tome u riječ-dvije, naročito ne za "Večernje novosti" - dočekuje nas Slavko Bošković (62) i poziva da sunčano jutro u gradu podno Leotara otpočnemo u jednom od kafića u sijenci 16 stoljetnih platana.
Pod krošnjama čuvenih gorostasa, koji su odavno postali zaštitni znak najjužnijeg grada Republike Srpske i Hercegovine, Slavko nam kaže da je do 1992. bio špediter u Zrenjaninu. A onda...
- Kad su prve granate pale na moje rodno Trebinje, došao sam da branim djedovinu i poslije rata ostao - kaže Slavko. - To znači da mi je ovdje dobro. Ko hoće, ima šta da se radi, a ko se potrudi, može dobro da živi. Samo uvijek valja imati na umu onu staru da "treba mrijet, pa ne treba biti halapljiv". Uz širok osmijeh, Slavko nam otkriva da je pčelar i da sa sinovima Milošem i Simom brine o 200 košnica u obližnjim Mrkonjićima. Posao mu, tvrdi, dobro ide. Iz svakog društva prosječno izvrca po 20 kilograma meda. Nema, veli, problema sa prodajom, već sa proizvodnjom, jer je potražnja veća od ponude.
- Posljednjih godina, čini mi se najviše poslije serije "Ranjeni orao", o životu lijepe Anđelke, našega Hercegovca Zdravka Šotre, turisti kao da su ponovo otkrili Trebinje - sa zadovoljstvom priča Slavko. - Namjernici dolaze sa svih strana, pa nam sav med "plane" na tezgi u Mrkonjićima, pokraj puta Trebinje-Ljubinje. Kilogram prodajemo za devet evra. To je cijena kvalitetnog hercegovačkog meda, i na pijaci u Trebinju i bilo gdje drugo.
A pijaca, takođe pod platanima, čarobno je i jedno od najživopisnijih mjesta u gradu na Trebišnjici. Subotom i srijedom, kada su pazarni dani, na njoj od ranog jutra - kao u košnici. Tezge pune čuvenih domaćih hercegovačkih proizvoda: sireva iz mjeha, u grudi, u koturu i ulju, pršuta, slanine, pečenice, smokava, kupusa raštana, nevesinjskog i gatačkog kajmaka iz mješine, vina, loze, meda, ljekovitog bilja, suve ribe u maslinovom ulju...
- Jesu li ovo sve vaši proizvodi - pitamo prodavačicu koja nam ljubazno nudi tvrdi kravlji sir.
- A liče li ti na ruke nakupca? - odgovara nam i pruža dlanove koji bez dvojbe "odaju" da je vrijedna domaćica. - Ime mi je Jovanka Jahura. Rodom sam iz Prebilovaca, ali od rata živim u Petrovom Polju. Kako živimo? Kao i svuda - ko radi može da živi, ko ne radi ne treba mu u Trebinje dolaziti. Ovdje sam svake srijede i subote, imam stalne mušterije Trebinjce, ali i iz Dubrovnika i Herceg Novog. Njih je sve više. Dođu rano ujutru, potrguju sve što im treba i vraćaju se. Isplati im se. Sve je jeftinije nego u Hrvatskoj i Crnoj Gori, a znaju da je kvalitet vrhunski.
- Oduvijek je tako bilo - dodaje Dobrila Miljković. - Imam 88 godina, a punih 60 živim od prodaje na ovoj pijaci. No, ranije smo robu prodavali već do 11 sati, a sad mora da se ostane duže. Ali sve što donesem uglavnom prođe. Pamtim i bolja vremena, ali kako je bilo u ratu i poratnim godinama, sad je krenulo nabolje. Još samo kad bi nakupaca bilo manje. Ali, šta ćeš! Ko zna šta je njih natjeralo da se time bave.
Na tezgi do Jovanke i Dobrile, svog starog kupca iz Dubrovnika pozdravlja Mila iz Strujića, sela u Popovom polju.
- Prodajem samo što se proizvede u mom domaćinstvu: kozji sir, zelen, jaja i med, a ko kod babe jednom proba, ponovo dođe - uz šeretski osmijeh govori Mila. - Prodam sve, nekad i zafali, naročito ljeti. Dođe mnogo turista, a svi bi da kupe poneki hercegovački specijalitet. Nosili su moj sir sa Zubaca na sve kontinente. Nekad su nas osvajale vojske, a sad, hvala bogu, "pokoriše" nas turisti.
Iz razgovora sa prodavcima saznajemo da je nad Trebinjem, godinama poslije rata, bio nadvijen "teški oblak nezaposlenosti i beznađa", koji je prijetio da "najljepše mjesto Hercegovine" pretvori u grad starih.
- Posljednjih desetak godina krenulo je nabolje - tvrdi Jovanka. - Ima Trebinje lijepu budućnost. Može se reći da je svaki dan bolji od jučerašnjeg, a sutrašnji od današnjeg. Otvoreno je nekoliko novih-starih fabrika i agrokombinat, desetine vinarija koje proizvode vina od čuvene žilavke i vranca, privode se kraju radovi oko navodnjavanja Trebinjskog i Popovog polja, postoji opštinski Agrarni fond gdje se mogu dobiti sadnice ili zakupiti opštinsko zemljište, otvorena je "Hercegovačka kuća" za otkup domaće hrane i kozmetike od smilja, lavande...

Sve to, po riječima naših sagovornica, "daje krila mladima" da započnu dobre poslove.
- Mladi još odlaze ponegdje u pečalbu, mada sada radije ostaju na svome - dodaje Njega Mitrović iz Petrovog polja. - Kad sam čula da su u selima Lastvi i Petrovom polju prvi put otvoreni vrtići sa po desetoro dece, srce mi je zaigralo. Ima li od toga boljeg vjesnika lijepe budućnosti?
UMIVAJU GRAD

U šetnji Trebinjem ne može se pobjeći od utiska da je cijeli grad veliko gradilište. Niču nove zgrade, renoviraju se stare, gradi se otvoreni bazen, uređuju kupališta na Trebišnjici i gradski park.
- Turizam je postao zamajac razvoja grada - kaže Marko Radić, direktor Turističke organizacije Trebinje. - Samo prošle godine ostvareno je 70.000 noćenja turista iz Srbije, zemalja regiona, Turske, Skandinavije, Rusije... Zato i jeste važno da grad bude "umiven", da se izgrade novi hoteli, obnove reprezentativna zdanja u starom gradskom jezgru i upotpuni turistička ponuda. Sve što se radi investicija je u budućnost i siguran način da se zaposle mladi Trebinjci.
LjUBAV PREMA SRBIJI VJEČNA
Razgovarajući sa žiteljima Trebinja, na svakom koraku vidjela se njihova velika ljubav prema Srbiji.
- Ovdje nećete čuti nijednu ružnu riječ o Srbiji - rekao nam je Slavno Bošković. - Srbija je naša majka, istok kom se uvijek okrećemo. Sve naše oči uprte su u nju. Radujemo se svakom uspjehu Srbije, boli nas svaka njena rana. I, ta ljubav je, znajte, vječna. Nestaće samo ako nestane nas.
Šta Vi mislite o ovome?