Dračevo - selo koje uz položaj, ljude i rijeku prkosi vremenu

Na putu za Ljubinje, u Popovom polju, na oko 32 kilometra od Trebinja, nalazi se selo Dračevo. Tipično hercegovačko selo sa kamenim kućama i hercegovačkim gorštacima, koje, za razliku od mnogih drugih, ima svoju vinariju, kafanu i pokojeg mještanina.

Zajedno sa sinom, u Dračevu vinariju ima Mladen Anđušić - Proto. Selo je, priča nam on, najveća katastarska opština u Popvom polju, s jednim od najboljih geografskih položaja na širem području ovog dijela Hercegovine.

Taman što je izašlo, Sunce svoje prve zrake spušta na Dračevo i tako cijeli dan. Sa Suncem se bude i mještani, počinju prve poslove u polju - oko svojih vinograda, voćnjaka, povrtlarskih kultura tipičnih za hercegovački kraj kao što su krompir, parajz, paprika.

Položaj, površina, polje, rijeka Trebišnjica - sve je to uslovilo da se ljudi u ovom selu zadržavaju, prave kuće, osnivaju porodice. U selu je bilo 18 prezimena, mnoge su odlazile i dolazile. Interesantno je da je svaki stanovnik imao svoj nadimak, po kome je i danas prepoznatljiv.

Burna istorija sela prenošena je sa koljena na koljeno, a u neposrednoj blizini nalaze se i pojedini materijalni svjedoci prošlih vremena. Samo tokom perioda Osmanlija, u selu je bilo čak devet aga, koje su izgradile devet kula, od kojih su neke i danas sačuvane.

Kao ni za istoriju, ni prvi posađeni čokoti vinove loze nisu zapisani u istorijske anale, jer je polje često tonulo. Danas čak 23 domaćinstva u Dračevu posjeduje vinograde.

Proto u svom posjedu ima lozu koja je starija od 100 godina. Za Dračevo i kafanu „Kod Prota“ vezana je i čuvena maksuzija-rakija koju glavni lik Izet iz serije „Lud zbunjen normalan“ dosta puta popije i proslavio ju je duž cijelog regiona.

Mladen je nastavio tradiciju svog djeda i oca da gaji vinograd i proizvodi svoju rakiju i vino.

„Da bude kvalitetno - nisam se mogao osloniti na iskustvo svojih predaka, već sam tražio i obrazovane ljude po tom pitanju - enologe, vinare i uspio sam da proizvedem kvalitetno vino i rakiju, bar tako drugi kažu“, govori Anđušić.

Ljudi su čuli za dobro vino i rakiju, pa su dolazili da ih probaju, ali i da popiju koju čašicu više.

U selu su se uvijek poštovali pravoslavni običaji. Selo je imalo Crkvenu opštinu Dračevo između dva svjetska rata i u selu je bio nastanjen paroh sa svojom porodicom. Okolna sela su dolazila na službe po Božiću, Vaskrsu, a i nakon Drugog svjetskog rata svi praznici su se slavili.

Selo Dračevo je 1941. godine po popisu imalo 495 stanovnika, tri prodavnice, a sada ima oko dvadesetak starijih mještana.

Jedan od mještana koji je cijeli svoj život proveo u Dračevu je penzioner Neđo Perišić.

Dračevo je bilo središte sreza, koje je vremenom prešlo u Ljubinje. Ljudi su se bavili poljoprivredom, a polje je tonulo pa je mnogo puta kasnila sjetva. Sijali su se kukuruz, jara žita, sijerak, pšenica, grah, dok bi preko zime ljudi, preko Cerovog počivala, odlazili u Dubrovnik da rade, priča nam Perišić.

„Težak je bio život u Dračevu, ali se živjelo i opstajalo, a veliki broj ljudi je bio u Americi“, govori Perišić.

Kada je Austrougarska monarhija došla na ove prostore, skinuto je zvono sa crkve i seljani su ga bacili u blato da ga okupatori ne bi odnijeli. Kada je voda opala ponovo je zvono vraćeno na staro mjesto.

Neđo se sjeća kako je bacao „koši“ za gaovicu ribu, a i mreže su se plele. Gaovica je veličine sardele, a masna je toliko da se ne treba ni ulje stavljati.

Vladimir Čerečina je rođen u Dračevu, a od svoje četvrte godine je živio u Pločama. Često je kao dijete dolazio kod babe i djeda u Dračevo i sjeća se mnogo lijepih trenutaka iz tog vremena. Svaki dolazak vozom do 1976. godine u Grmljane bio je za njega poseban doživljaj.

Dolaskom u Grmljane trebalo je prepješačiti na drugu stranu Popovog polja, a nakon toga autobusom ilu automobilom. Kao dijete, sjeća se prelaska preko polja, a naročito babinih priganica koje je spremala na ognjištu.

„Stisne tijesto rukom i onda sa kašikom ubaci na tavu priganice i sa šećerom ljepšeg kolača nije bilo“, prisjeća se Čerečina.

Dolazio je na slavu, Vaskrs i znalo se da se jede posno za Veliki petak. Za Vaskrs se sa djedom tucao jajima i ko bi pobijedio bio bi radostan kao i današnja djeca.

Dračevo je poznato i po bočama i postojala su dva prostora gdje se igrao ovaj sport.

„Mi kao djeca kad bi mogli uzeti drvene boče da igramo to nam je pričinjavalo veliko zadovoljstvo i sreću“, priča Čerečina.

Prvi put Dračevo se pominje u dubrovačkom arhivu, u dokumentima iz 1402. godine.

Crkva u Dračevu je posvećena rođenju „Presvete Bogorodice“. Izgrađena je 1892. godine na temeljima crkve koja se zvala „Sveti Kozma i Damjan“. Proglašena je kulturno-istorijskim spomenikom BiH. U zidovima crkve mogu se vidjeti stećci, kojih ima i u groblju.

„Crkva je jednobrodna, sa bačvastim svodom, ulazna vrata su na zapadnoj strani, a oltarski dio je na istoku. Karakteristična je za područje Popovog polja i smjesa je više stilova“, rekao je starješina Sabornog hrama Svetog Preobraženja Gospodnjeg u Trebinju Mladen Žulović, koji je prije nekoliko godina bio nadležni sveštenik u Popovom polju.

Postoji priča da se uradila za četiri dana, a da je u onom periodu dok se gradila, u vrijeme Turaka, koliko se mogla jagnjeća koža isjeći tolika se mogla napraviti širina crkve. Ta jagnjeća koža se što tanje radila da bi crkva bila što veća.