Ni poslije 14 godina ne zarastaju rane pogroma Srba na Kosovu i Metohiji. S njima žive i stasavaju njihova djeca. Domovi iz kojih su protjerani mnogima su i danas daleki i nedostupni, pišu beogradske "Večernje novosti".

pogrom-2004

U albanskoj martovskoj "oluji" 2004. godine, etnički je očišćeno šest gradova i devet sela. Iz srpskih domova protjerano je više od 4.000 ljudi. Za samo dva dana divljanja albanskih ekstremista, 17. i 18. marta, stradalo je osmoro Srba i jedanaestoro Albanaca, povrijeđeno oko hiljadu ljudi.

Među njima 143 Srba i na desetine pripadnika međunarodnih snaga, koje su bile dužne da obezbijede mir i zaštite sve etničke zajednice na Kosovu.

Zapaljeno je, srušeno, ili teško oštećeno 35 crkava i manastira - 18 spomenika od posebnog kulturnog značaja. Nestalo je ili oštećeno više od deset hiljada vrijednih fresaka, ikona, putira, ali i mnogo drugih crkvenih relikvija.

Porušeno je, zapaljeno, ili teško oštećeno oko hiljadu srpskih kuća, deset srpskih škola, domovi zdravlja, pošte i druga zdanja države Srbije. Više pravoslavnih grobalja je oskrnavljeno, uništene su brojne matične knjige - svjedoci vjekovnog trajanja Srba na Kosovu i Metohiji.

U ovom dobro organizovanom i orkestriranom nasilju, kako ga je kvalifikovala međunarodna uprava, učestvovala je 51.000 Albanaca. Bio je to nastavak velikog pogroma, započetog u ljeto 1999. Ovaj, martovski, odvijao se pred očima 20.000 NATO vojnika u tadašnjem protektoratu Ujedinjenih nacija.

Od tada se po srpski živalj nije mnogo toga promijenilo. Njihov život je i dalje život u getima, u kojima knjiže punu deceniju neizvesnosti u samoproglašenom, nezavisnom Kosovu.

Okidač za pogrom bila je tragedija dviju albanskih porodica iz sela Čabre, kod Zubinog Potoka, čija su se djeca utopila u Ibru. Ovu tragediju albanski mediji su zloupotrijebili i poveli neviđenu kampanju protiv Srba, optužujući ih da su odgovorni za smrt dječaka. Uprkos činjenici da je istraga Unmikove policije utvrdila da su optužbe bile - lažne, talas nasilja se nije stišao.

Počelo je najprije u južnoj Mitrovici, oko podneva, 17. marta, gdje su počeli napadi na Srbe. U popodnevnim satima u gradu su pale i prve srpske žrtve. Napadi albanskih ekstremista prerastaju u stihiju, na udaru se našlo sve što je srpsko.

U Prištini je zapaljena Crkva Svetog Nikole, u Gnjilanu napadnuta su srpska sela. Gorjelo je i u Lipljanu, Uroševcu, Đakovici. Do temelja je srušen konak Svetih Arhanđela u Prizrenu i zapaljena Bogorodica Ljeviška, crkva iz 13. vijeka, kao i Crkva Svetog Đorđa u ovom gradu iz 16. vijeka.

Uništena je Bogoslovija u Prizrenu, oskrnavljena srpska groblja. Nije pošteđen ni manastir Devič kod Srbice, kao ni grobnica Svetog Joanikija Devičkog u ovom manastiru.

Albanski teror nastavljen je i 18. marta. Spaljeno je Kosovo Polje, srpski domovi u Obiliću, Plemetini, Svinjaru... U Belom Polju kod Peći zapaljeno je svih 28 povratničkih kuća i ovdašnji parohijski dom. Od tada, do danas, malo se ko vraća na svoja vjekovna ognjišta.

OBILjEŽAVANjE

Godišnjica pogroma biće danas obilježena u Beogradu, Gračanici i Kosovskoj Mitrovici. U crkvama i kod glavnog mosta na Ibru biće služen parastos žrtvama.

SKROMAN POVRATAK

U prethodne četiri godine, na KiM smo realizovali 170 projekata vezanih za obnovu 42 crkve i manastira - rečeno je "Novostima" u Kancelariji za KiM. - Između ostalog, potpuno je obnovljena i Bogoslovija u Prizrenu. Što se povratka našeg naroda tiče, on je veoma skroman.