Davna, gotovo zaboravljena jesen. Pradavna 1992. godina. Tek daleka i sve tiša tutnjava u daljini označavala je da je prvi dan ofanzive minuo. Činilo mi se da je iz artiljerijskog oružja još uvijek dimilo kada su iznad bunkera, kroz draču i sitno rastinje promolila dva puha.

Kao po komandi, istrčaše dvojica vojnika sa kalašnjikovima, a ispred njih, lakog koraka držeći “škorpion”, ka nama se približavao, u izblijedjeloj uniformi, dvogledom oko vrata, visoki oficir. General.

“Evo ga… Mladić”, sa strahopoštovanjem prođe glas kroz našu posadu.

“Kako ide vojsko? Imate li ranjenih, jesu li vas poklopili? Imate li municije?”, pitanje je stizalo jedno drugo. Sve ga je interesovalo.

Nekako mu ja, najmlađi od posade, upadoh u oči.

“Dodaj to meni”, reče. “Da vidiš kako general stavlja upaljač”, priđe mi. Dadoh mu upaljač, a on u trenutku, čini mi se, namjesti upaljač na granatu, i lako kao da je pero, sa Mićkom je ubaci u cijev.

U trenutku se okrenuo. Lice mu dobi mnogo drugačiji stroži izgled.

“Ove municijske kutije, punjenja i sve ostalo sklonite od lafeta. Ne može kamion da priđe. Nećete moći dejstvovati. Hajde. Brzo. Vezisti, provjerite veze sa izviđačima”, njegova naredba nije ostavljala mjesta komentaru.

Ponovo se, obrati, mnogo mirnijim tonom, meni. “Koliko imaš godina?”, upita. “Napunio 22”, odgovorih. “Imam ja djecu tvojih godina. Čuvaj se!”, pomilova me po glavi.

Žurnim korakom otrča do komandira baterije, a onda još brže ode sa položaja.

…

Vreli avgust 1995. godine. Niko ni slutio nije da je to posljednje ratno ljeto. U vazduhu se osjetio nemir. Kao zla kob, nadvijala se ofanziva. Čak su i vukovi zavijali. Tiho. Mučno. Potmulo… Smrt je visila u vazduhu. Artiljerijska oruđa su spremno čekala na dejstvo. Odjednom, iznenada, kroz draču i šiblje, ponovo, dva “puha”.

I ponovo, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. A oko nas sve isto, kao i prije tri godine. Ništa se promijenilo nije.

“Mladić”, sa strahom i poštovanjem prođe kroz bateriju glas.

Izađoh da pozdravim generala. Sav sretan, kao starog poznanika. Iz očiju mu je izbijao bijes.

“Što nisi očistio prostor oko lafeta? Šta sam ti rekao prije tri godine!? Odmah!”, nikad strožiji glas u životu nisam čuo. Nisam čak ni smio da pogledam u njegovom pravcu.

“Koliko je samo ratišta prošao, koliko je vojnika vidio, koliko tenkova, haubica i minobacača!? I da se sjeti da ja nisam očistio prostor oko lafeta?”, bio me je stid.

Kao nikad prije.

Jedan i jedini.

Komandant.

General Mladić.

general ratko mladic