Puč kao pokušaj ili način preuzimanja vlasti obilježio je i srpsku istoriju i to kroz dva puča: Majski prevrat 1903. godine, kada su ubijeni kralj Aleksandar Obrenović i njegova žena kraljica Draga i 27. mart 1941. godine koji je odredio sudbinu Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu.

drzavni udari srbija

Majski prevrat: "Crna ruka", brutalno ubistvo kraljevskog para i osvajanje komandi

Mladi oficiri srpske vojske, revoltirani zbog lažne trudnoće kraljice Drage i neprestanim ispadima njenog mlađeg brata koga je ona htjela da napravi prestolonasljednikom, osnovali su tajnu organizaciju "Crna ruka", na čelu sa Dragutinom Dimitrijevićem Apisom.

U noći između 28. i 29. maja 1903. godine, upali su u rezidenciju Obrenovića, a pojedini zavjerenici opkolili su kuće ministara Cincar-Markovićeve vlade i zaposjeli i blokirali komande.

Gardijski poručnik Petar Živković, koji je kasnije postao jugoslovenski premijer, tačno u dva sata nakon ponoći otvorio je dvorska vrata i pustio zavjerenike.

Skoro dva sata bezuspješno je trajalo traženje kraljevskog para. Za to vrijeme poginuli su kapetan Jovan Miljković, kraljev ordonans i pukovnik Mihajlo Naumović, ađutant, koji je bio upućen u zavjeru.

Vrata kraljevih odaja bila su razbijena dinamitom, ali u krevetu nije bilo nikog.

Nervozni zbog neuspjele potrage, zavjerenici su smatrali da je zavjera propala. Kad su ponovo ušli u kraljevsku spavaću sobu, konjički poručnik Velimir Vemić opazio je u zidu tajna vrata, iza kojih su kralj i kraljica bili sakriveni.

Artiljerijski kapetan Mihajlo Ristić Uča ispalio je na njih sve metke iz revolvera, za njim Vemić i kapetan Ilija Radivojević. Tijela kralja Aleksandra i kraljice Drage bačena su preko prozora, a iste noći ubijena su kraljičina braća Nikodije i Nikola, potporučnik Vojislav Tankosić, predsjednik vlade đeneral Cincar-Marković i ministar vojni đeneral Milovan Pavlović.

Članovi nove privremene vlade okupili su se uskoro, pod predsjedništvom Jovana Avakumovića, a trupe, postrojene pred dvorom, uzvikivale su ime kneza Petra Karađorđevića, koji se tada nalazio u Ženevi, kao novog kralja.

Narodna skupština se sastala 4. juna 1903. i izglasala je Petra Karađorđevića za kralja Srbije.

"Bolje rat, nego pakt"

Zavjerenička grupa prozapadno orijentisanih oficira Jugoslovenske vojske, na čelu sa generalom Vojnog vazduhoplovstva Borivojem Mirkovićem, zbacila je s vlasti tročlano kraljevsko namjesništvo, kneza Pavla Karađorđevića, dr Radenka Stankovića, dr Ivu Perovića i vladu Cvetković-Maček, koja je dva dana ranije, 25. marta 1941. potpisala protokol u Beču o pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu.

Puč su podstakli pojedini domaći antinjemački opozicioni krugovi, kao i vojna i politička obećanja Velike Britanije, koja se tada nalazila u ratu sa Njemačkom.

I Srpska pravoslavna crkva imala je posebno zapaženu ulogu u prevratu.

Zajedno sa jednim brojem srpskih političkih organizacija učestvovala je u pripremanju i realizaciji vojnog puča. Podsticaj zavjerenicima za puč dat je i od strane Moskve, koja je time željela da odloži njemački napad na SSSR, koji se uveliko pripremao.

Hiljade demonstranata 27. marta 1941. godine uzvikivalo je na beogradskim ulicama "Bolje rat nego pakt" i "Bolje grob nego rob".

Komunisti su, takođe, tog dana bili na ulicama sa demonstrantima.

Zavjerenici su predali vlast maljoletnom kralju Petru II Karađorđeviću i osnovali Vladu, na čijem čelu se našao jedan od njih, komandant Vojnog vazduhoplovstva general Dušan Simović, a za potpredsjednika vlade akademik Slobodan Jovanović.

Nijemci su već bili započeli prebacivanje oklopnih divizija ka Rusiji, ali čim su saznali za "srpski prevrat", taj pokret je obustavljen.

Datum se smatra jednim od najvažnijih u srpskoj i jugoslovenskoj istoriji 20. vijeka i slavi se kao početak suprotstavljanja fašizmu u Drugom svjetskom ratu.