U Trebinju, na Blagovijesti, održavaju se Dučićeve večeri poezije. Ove godine Dučićevu nagradu dobio je pjesnik Gojko Đogo. Onomad, ne tako davno, pjesnik je tamnovao zbog „Vunenih vremena”.
Na sudskom procesu optuženi Đogo je u svoju odbranu rekao: „Bilo bi lijepo da se sudsko vijeće bavi poezijom, ali u slobodno vrijeme. Malo je čudno, druže sudija da sud u čijem sastavu ne vidim nijednog pjesnika, ni književnog kritičara sudi poeziji. Žalosna je zemlja u kojoj se poeziji sudi...” Sudsko vijeće izreklo je presudu, kaznu od dvije godine zatvora...
Pjesnik Gojko Đogo je i veliki poznavalac ljekovitih trava što samoniklo, božijom voljom, rastu svud po Hercegovini.
Kad god dođem u Hercegovinu odem na Crkvinu, brdašce iznad Trebinja, gdje se nalazi hercegovačka Gračanica u kojoj počiva pjesnik Jovan Dučić. Odatle se pruža impresivan pogled... Trebišnjica vijuga gradom, a „Jablanovi samo visoko u zraku šume, šume čudno, drhću u svodu”. Samo pjesnik-perfekcionista, kakav je Dučić bio, mogao je da odabere takvo mjesto za svoj vječni počinak. U svom testamentu napisao je da želi da bude sahranjen na brdašcu iznad Trebinja, u crkvi nalik onoj kosovskoj Gračanici, sa jedinim natpisom: Jovan Dučić pesnik. Sudbina pjesnikova bila je „i svjetla i plodna” i puna „mračnih zavjera zamukle samoće”. Skončao je u Americi 1943. godine.
Na početku Drugog svetskog rata, u Lisabonu, ukrcao se na posljednji brod koji je išao preko Atlantika. Kao izbjeglica proveo je svoje posljednje dane kod svog rođaka Mihaila. A gdje je sve za života bio i sa kakvim ženama, ljepoticama „taj astralni i vječni nomad”. E, to je za priču... Govorio je da se sa ženama treba boriti kao stari Skiti na bojnom polju... Bježeći od neprijatelja. Službovao je u Bukureštu, Sofiji, Atini, Budimpešti, Beču, Ženevi, Parizu, Rimu, Madridu...
Njegova prva velika ljubav bila je Magdalena Maga Živanović, kći bogatog trgovca iz Bijeljine. Upoznali su se na jednoj Svetosavskoj svečanosti.
„Pojavila se posljednja u kolu, lijepo obučena, u ruci je imala bijelu maramicu, a pamtim i njene male, male crvene papuče u kojima je igrala”, sjećao se Dučić. Tajno su se vjerili, ali njen otac kada je saznao nije dozvolio da se njegova ćerka miljenica uda za siromašnog učitelja, „kuferaša i deklamatora iz bijelog svijeta”, kako je govorio za Dučića. A onda ga je snašla i druga nevolja. Upala mu je policija u stan, pronašla dvije pesme sa rodoljubivim sadržajem i po nalogu tadašnjeg Zemaljskog suda u Sarajevu zauvijek je protjeran...
U Pešti, vatrena Mađarica poklonila mu je kuću, koju je on galantno ostavio državi. Ta kuća je sada ambasada Srbije u Mađarskoj. U Rimu se tajno sastajao sa princezom Dona Anđelom, ljepoticom i plemkinjom, upola mlađom od njega, nažalost, bila je udata. Udata je bila i lijepa Vranjanka.
„Kad sam te ugledao srce mi je stalo, Jovanka Jovanović udata Todorović... Bože šta me snađe”, rekao je Dučić kad je upoznao Jovanku. Zaljubljena Jovanka pobjegla je kod Dučića u Sofiju, gdje je tada službovao. Ucvijeljeni muž, u tadašnjem „Malom žurnalu”, objavio je otvoreno pismo ministru Milovanoviću. Bio je to nezapamćen skandal koji je Dučića umalo koštao diplomatske karijere. Kao i svaka velika strasna ljubav i ova ima tužan kraj. Izgubili su sina, tragično. Poslije toga razišli su se i nikada se više nisu vidjeli. Zanimljivo, Jovanka je postala glumica, igrala je u Zagrebu, a kao član Drame Narodnog pozorišta u Beogradu otišla je u penziju.
Daleko od otadžbine, potišten, ostao je sam. „U strahu pred svima, sam u svom sopstvenom tijelu... Sam, prokleto sam...”. Govorio je: „Najveći čovekov problem je spokojstvo... Spokoj u životu...” To je oduvijek tražio i nikada nije našao... „A čovjeku je potrebno tako malo da bude srećan, a sto puta manje da vječno pati.”
Šta Vi mislite o ovome?