Dušanov zakonik (u starim prepisima se naziva Zakon blagovjernago cara Stefana) je, uz Zakonopravilo Svetog Save, najvažniji zakon (ustav) srednjovjekovne Srbije. Donijet je na saboru vlastele i crkvenih velikodostojnika, održanom na Vaznesenje Gospodnje, 21. maja 1349. godine u Skoplju, i dopunjen je na saboru održanom 31. avgusta 1354. godine u Seru.

krunisanje cara dusana djelo paje jovanovica

Zakon je usvojen sa ciljem da se srpska država uredi propisima koji bi važili za cijelo carstvo i podjednako za sve podanike. Rad na Zakoniku je započet odmah poslije krunisanja Dušana za cara Srba i Grka (u originalu: car Srbljem i Grkom) 1346. godine. U samom nazivu svoje titule car Dušan je istakao svoju namjeru da bude nasljednik Vizantijskih careva, a Srpsko carstvo je trebalo da naslijedi Vizantijsko carstvo.

Srbija je preko Zakonopravila Svetog Save već 130 godina primjenjivala rimsko-vizantijsko pravo, a Dušanov zakonik je predstavljao potpuno ujedinjenje srpskog i vizantijskog pravnog poretka u čitavoj državi. Rad na Zakoniku je sigurno započet nekoliko godina ranije. Za pisanje Zakonika neophodno je bilo poznavanje vizantijskog prava, srpskih pisanih pravnih izvora, srpskog običajnog prava, kao i prilika u zemlji, dakle Zakonik je morao odgovarati tadašnjem razvitku pravne svjesti. Pet godina kasnije (1354) Dušanov zakonik je dopunjen novim odredbama.
Još od Rimske imperije jedna od najvećih carskih dužnosti bila je zakonodavna. Kodofikatorski rad cara Dušana trebalo je da bude, između ostalog, potvrda njegovog prava na carsku krunu i moć carevine. Dakle, razlozi za donošenje Zakonika bili su, prije svega, pravni i politički jer je u 14. vijeku car Stefan Dušan bio, možda, najmoćniji vladar u Evropi.

“Zakonik blagoslovenog cara Stefana Dušana” epohalno je zakonodavno i ustavotvorno djelo evropskog nivoa i pravne kulture i civilizacije.

Po srpskom kalendaru Zakonik je donijet 6857. godine.

Moramo da dodamo i sljedeće a u vezi našeg ranijeg posanja o tome ko su Iliri.

Laonik Halkokondil, pisac iz 15. vijeka, piše o caru Dušanu i kaže da je on namjeravao da stvori „evropsku imperiju naroda ilirskog“ (Str. 35). Zatim dalje (str. 138) kaže, narodi koji se zovu: ‘‘Mezi, Iliri i Sarmati govore istim jezikom“ (199). Značu, čak i u 15. vijeku pojedini istoričari Srbe nazivaju Ilirima.
Evo nekih odredbi iz njegovog zakona:

O ženidbi: Vlastela i drugi ljudi da se ne žene bez blagoslova od svoga arhijereja, ili da se blagoslove od onih koje su arhijereji postavili izabravši ih za duhovnike.

O svadbi: Nijedna svadba da se ne učini bez vjenčanja, a ako se učini bez blagoslova i upita crkve, takovi da se razluče.

O jeresi latinskoj: I za jeres latinsku, što su obratili hrišćane u azimstvo, da se vrate opet u hrišćanstvo, ako se nađe ko prečuvši i ne povrativši se u hrišćanstvo, da se kazni kako piše u zakonu svetih otaca.

O latinskom popu: I pop latinski, ako se nađe, obrativši hrišćanina u vjeru latinsku, da se kazni po zakonu svetih otaca.

O sudu: I u duhovnom predmetu svetovnjaci da ne sude, ko li se nađe od svetovnjaka da je sudio u duhovnom predmetu, da plati trista perpera; samo crkva da sudi.

O kaluđerima: I kaluđeri i kaluđerice, koji se postrižu, a žive po svojim kućama, da se izagnaju i da žive po manastirima.

O prodavanju hrišćanina: I ko proda hrišćanina u inovjernu vjeru, da mu se ruka otsječe i jezik odreže.

O crkvenim ljudima: Vlasteoski ljudi, koji sjede po crkvenim selima i po katunima, da pođe svaki svome gospodaru.
I ako se nađe crkveni upravnik koji je uzeo mito, da se uništi.

O hrani ubozima: I po svima crkvama da se hrane ubogi, kako je upisano od ktitora, a ko ih od mitropolita, ili od episkopa, ili od igumana ne ushrani, da se odluči od sana.

O sudu ljudi crkvenih: Crkveni ljudi u svakoj parnici da se sude pred svojim mitropolitima, i pred episkopima i igumanima, i koja su oba čovjeka jedne crkve, da se sude pred svojom crkvom, a akoli budu parničari dveju crkava, da im sude obje crkve.

O vlasteli i vlasteličićima: Vlastela i vlasteličići, koji se nalaze u državi carstva mi, Srblji i Grci što je kome dato carstvo mi u baštinu i u hrisovulji, i što drže do svoga sabora, baštine da su sigurne.

O baštini slobodnoj: I baštine sve da su slobodne od svih rabota i danaka carstva mi, osim da daju soće i vojsku da vojuju po zakonu. O vlasteoskim robovima: I robove, što imaju vlastela, da su im u baštinu, i njihova djeca u baštinu vječnu, no rob u prćiju da se ne daje nikada.

O robovima: I do sada robove, što imaju vlastela, da su im u baštinu, samo što će vlastelin oprostiti, ili žena mu, ili njegov sin, to da je slobodno, a ništa drugo.

O psovci: Vlastelin, koji opsuje i osramoti vlasteličića, da plati sto perpera, i vlasteličić, ako opsuje vlastelina, da plati sto perpera i da se bije štapovima.

O nevjeri: Za nevjeru, za svaku krivicu, brat za brata, i otac za sina, rođak za rođaka; koji su odjeljeni u svojim kućama od onog koji nije skrivio, ti da ne plate ništa, osim onoga koji je skrivio, njegova i kuća da plati.

O nasilju: Ako koji vlastelin uzme vlastelinku silom, da mu se obje ruke odsjeku i nos sareže; akoli sebar uzme silom vlastellinku, da se objesi, akoli svoju drugu uzme silom, da mu se obje ruke odseku i nos sareže.

O bludu vlastelinke: Ako vlastelinka učini blud sa svojim čovjekom, da im se oboma ruke odsjeku i nos sareže.

O psovanju vlasteoskom: I ako vlastelin , ili vlasteličić, opsuje sebra, da plati sto perpera; akoli sebar opsuje vlastelina, ili vlasteličića, da plati sto perpera i da se osmudi.

O zlobi: Koji vlastelin na priselici iz zlobe koje zlo učini: zemlji plenom, ili kuće popali, ili koje bilo zlo učini, da mu se ta oblast uzme i druga ne da.

O caru: Cara svako da sprovodi, kuda bilo da ide, grad do župe, i župa do župe, i opet župa do grada.

O zakonu: Meropsima zakon po svoj zemlji: U nedjelji da rabotaju dva dana pronijaru, i da mu daje u godini perperu carevu, i zamanicom da mu kosi sjena dan jedan, i vinograd dan jedan, a ko nema vinograda, a oni da mu rabotaju druge rabote dan jedan, i što urabota meropah, to sve da drži, a drugo ništa, protiv zakona, da mu se ne uzme.

O bratskoj zlobi: I ko zlo učini, brat ili sin, ili srodnik, koji su u jednoj kući, sve da plati gospodar kuće, ili da dade ko je zlo učinio.

O nevoljnom: I ko nevoljan dođe na dvor carev, da se svakome učini pravda, osim roba vlasteoskoga.

O siroti: Sirota koja nije kadra parničiti se ili odgovarati, da dade zastupnika, koji će za nju odgovarati.

O Vlasima i Arbanasima: Gdje prestoje Vlah ili Arbanasin na selu, na tome selu da ne stane drugi, za njim idući, akoli silom stane, da plati potku i što je popasao.

O ubistvu: Gdje se nađe ubistvo, onaj koji bude izazvao, da je kriv, ako se i ubije.

O hotimičnom ubistvu: Ko nije došao hotimice, silom, te je učinio ubistvo, da plati trista perpera, ako li je došao hotimice, da mu se obje ruke odsjeku.

O ubistvu: Ako ubije vlastelin sebra u gradu, ili u župi, ili u katunu, da plati tisuću perpera, akoli sebar vlastelina ubije, da mu se obje ruke odsjeku i da plati trista perpera.

O ubistvu: Ko se nađe da je ubio oca, ili mater, ili brata, ili čedo svoje, da se taj ubica sažeže na ognju.

O psovci: Ko opsuje episkopa, ili kaluđera, ili popa, da plati sto perpera. Ko se nađe da je ubio episkopa, ili kaluđera, ili popa, taj da se ubije i objesi.

O sudijama: Sudije kuda god idu po zemlji carevoj i svojoj oblasti, da nije vlastan uzeti obroka silom, ni što bilo drugo, osim poklona, što mu ko pokloni od svoje volje.

O sužnju: Koji se sužanj drži u dvoru carstva mi, te uteče na dvor patrijaraški, da je slobodan, i takođe na dvor carev da je slobodan.

O crkvi: Crkvu ko obori na vojsci, da se ubije ili objesi.

O svađi: Na vojsci svađe da nije, akoli se dva svade, da se biju, a drugi niko od vojnika da im ne pomogne; akoli ko poteče i pomogne izazivaču, oni da se ubiju.

O lažnom pisanju: Ako se nađe u čijem hrisovulju slovo lažno prepisano, nađu se slova ispravljana i rječi preudešene na drugo, što nije zapovijedilo carstvo mi, ti hrisovulji da se razderu, a onaj više da nema baštine.

O lopovima i razbojnicima: Zapovjeda carstvo mi: Po svima zemljama, i po gradovima, i po župama i po krajištima lopova i razbojnika da nije ni u čijem predjelu. I ovim načinom da se ukine krađa i razbojništvo; U kojem se selu nađe lopov ili razbojnik, to selo da se raspe, a razbojnik da se strmoglav objesi, a lopov da se oslijepi, a gospodar sela toga da se dovede svezan carstvu mi, da plaća sve što je učinio razbojnik ili lopov od početka, i opet da se kazni kao lopov i razbojnik.

O sudijama: Sudije, koje carstvo mi postavi po zemljama da sude, ako pišu za šta bilo, za razbojnika i lopove, ili za koje bilo sudsko rješenje, te prenebregne pismo sudije carstva mi, ili crkva, ili vlastelin, ili koji bilo čovjek, ti svi da se osude kao neposlušnici carstva mi.

O poroti: Zapovjeda carstvo mi: Od sada unaprijed da je porota i za mnogo i za malo: za veliko djelo da su dvadeset i četiri porotnika, a za pomanju krivicu dvanaest, a za malo djelo šest porotnika. I ti porotnici da nisu vlasni nikoga izmiriti, osim da opravdaju ili opet da okrive. I da je svaka porota u crkvi, i pop u odeždama da ih zakune, i u poroti kamo se većina kunu, i koga većina opravda, tima da se veruje.

O zakonu: Kako je bio zakonu u deda carstva mi, Svetoga kralja, da su velikoj vlasteli velika vlastela porotnici, a srednjim ljudima prema njihovoj družini, a sebrdijama njihova družina da su porotnici; i da nije u poroti ni srodnika, ni zlobnika. Inovjernicima i trgovcima porotnici polovina Srbalja, a polovina njihove družine, po zakonu Svetoga kralja. Koji se porotnici zakunu, i opravdaju onoga po zakonu, i ako se po tome opravdanju nađe baš sam predmet (corpus delicti) u onoga opravdanoga, koga su opravdali porotnici, da uzme carstvo mi od tih porotnika vraždu, po tisuću perpera, i više potom da se tima porotnicima ne vjeruje, ni da se ko za njihove udaje, ni da se od njih ženi.

O pijanicima: Pijanica otkuda ide i izaziva koga, ili posječe, ili okrvavi, a ne dosmrti, takovomu pijanici, da mu se oko izvadi i ruka odsječe. Akoli pijan zadere, ili kapu komu skine, ili drugu sramotu učini, a ne okrvavi, da ga biju, da se udari štapovima sto puta, i da se vrgne u tamnicu, i potom da se izvede iz tamnice, i da se opet bije i pusti.

O zakonu: Još zapovijedi carstvo mi: Ako piše pismo carstvo mi, ili iz srdžbe, ili iz ljubavi, ili iz milosti za nekoga, a to pismo razara zakonik, nije po pravdi i po zakonu, kako piše zakonik, sudije tome pismu da ne vjeruju, nego da sude i vrše kako je po pravdi.

O sudijama: Koji sudija je u dvoru carstva mi, i učini se zlo, tima da se sudi; akoli se nađu parničari slučajno na dvoru carstva mi, da im sudi sudija dvorski, a drugi niko da se ne poziva na dvor carstva mi mimo oblast sudija, koje je postavilo carstvo mi, samo da ide svako pred svoga sudiju.