Selo Klek se nalazi u Banatu i teritorijalno pripada gradu Zrenjaninu – Srednjobanatskom okrugu. Prema popisu iz 2011. godine, u selu živi nešto više od 2.700 stanovnika.

klek Ulica narodnog heroja Save Kovačevića, poznatija kao Ulica reprezentativaca

Prepoznatljivost Kleka, posebno kod nas u Trebinju i Hercegovini, jeste kolonizacija naših sunarodnika u ovo selo poslije Drugog svjetskog rata. Malo je ko od doseljenika iz trebinjskih sela, u to vrijeme, čuo za Banat.

Za agitatore Komunističke partije, prije svega skojevce, nije bilo dileme da je kolonizacija usrećiteljska misija, jer je takva poruka došla sa najvišeg mjesta – od druga Tita i Partije. U kućama potencijalnih kolonista bilo je, ipak, pitanja „poći ili ostati“, uz pažljivo vaganje razloga za i protiv.

Pripreme za put u „bolji život“, odnosno u Klek, počele su u proljeće 1945. godine, a jedini kriterijum za odlazak u Banat bilo je učestvovanje u ratu, i to na strani partizana. U Klek su se, u tri navrata, doselili mještani sela iz Popovog polja, Trebinjske Šume, Zubaca, Zagore, Ljubomira.

Ipak, početku kolonizacije prethodila je posjeta Kleku desetočlane delegacije koju su činili Jovan Ratković, Vule Vulešević, Jovan Kijac, Lazo Mijanović, Savo Providžalo, Jovo Odavić, Milan Kovač, Pavle Ninković, Nikola Narančić i Rade Popovac.

Porodica Providzalo 1946-1947 Porodica Providžalo 1946-1947. godine u Kleku

Poslije deset dana putovanja vozom od Mostara, preko Doboja, Slavonskog Broda do Novog Sada, delegaciju su u tadašnjem Petrogradu (današnjem Zrenjaninu), dočekali lokalni zvaničnici.

Nakon obilaska sela, delegacija se još brže vratila u Trebinje, gdje su uveliko trajale pripreme za veliki transport.

Voz je krenuo. Na putu do Kleka, koji je trajao više od nedjelju dana, u vozu sa kolonistima zabilježene su mnoge zgode i nezgode, koje su kasnije prepričavane sa koljena na koljeno.

Tako je Stojan Kijac, kad je prelazio most na Neretvi, zbog straha, izašao iz voza i preko mosta prešao pješke.

„Ja ću, bogami, pješke preko mosta, a i Krsto (unuk) će sa mnom. A vi kako vam volja“, obratio se svojima i izašao iz vagona s unukom u naručju i pješke prešao most.

U Klek su od 23. septembra 1945. godine do kraja 1947. godine stigle tri kompozicije doseljenika. Ukupno 233 porodice sa 1.389 članova.

„Kad smo došli u Klek, bilo je veliko blato. Nije bilo ulica, trotoara. Ljudi su navikli da žive na kamenu. Mnogi su se vraćali nazad jer nisu mogli da izdrže – njih 38. Dobili smo od države hranu, kuću, krave, konje, kola, zemlju i to ko je imao petoro članova po osam jutara zemlje (manje od hektara)“, kaže za TrebinjeLive.info Neđo Vidačić.

On dodaje da su se uglavnom bavili poljoprivredom, a dosta ljudi nije znalo ni da čita pa je tako, kaže, jedan doseljenik potpisao da ga strijeljaju.

Boljitak su doseljenici osjetili čim su počeli da rade, napominje Neđo, ističući da su se kolonisti vraćali u Trebinje po nedjelju dana da vide rodbinu.

nedjo vidacic klek Neđo Vidačić, najstariji stanovnik sela Klek

„Ljudi su bili pametni, ali siromašni. Oni koji su ostali u Kleku, morali su da daju za vojsku. Išlo se od čovjeka do čovjeka i saopštavalo mu se koliko da da žita, masti..“, kaže Neđo, dodajući da mnogi nisu znali jedni za druge iako su živjeli u Trebinju, već su se upoznali u vozu.

Ljudi su kosili kao i u Hercegovini kosom, kopali motikom, kaže Vidačić, koji i dan-danas vozi biciklo, iako mu je 90 godina.

Nove kuće u Kleku počele su da se grade 1960. godine i po broju stanovnika selo stalno raste.

S druge strane, djeca iz kolonističkih vozova bez voznog reda danas su djedovi nekih novih klinaca koji Klek vole najviše na svijetu, a o Hercegovini pričaju kao o kraju u kojem su korijeni njihovih predaka.