Uvijek sam se divio venecijanskim gondolama i njenim gondolijerima, njihovom umijeću veslanja i dobre pjesme.
Ali naše lađe sa Trebišnjice su imale nešto što druga plovila nisu imala. Imale su "dušu" koju im je davala naša rijeka ljepotica i njeni žitelji sa obje obale.
Ovakve modele, koji su plovili samo po našoj rijeci, pravili su stari majstori tog zanata. U kastelu poznati majstori su bili Pepo Venijer, Pero Mrkonja i Boro Smrzlić.
Moju lađu pravio je neprevaziđeni majstor za ova plovila Kemo Galijatović.
Elegantne, lagane, brze.
Svi ovi majstori unosili su dio sebe u lađe i bili ponosni na svoj rad. Naše lađe nisu služile samo za zabavu, vožnju uz pjesmu i gitare naših trubadura Satkana, Boda Kudre, Avda, Polica, Bata, Šukija, već su služile i za razne druge "avanture " i nestašluke.
Prevozili su se (prebacivali) sa jedne na drugu stranu obale umorni radnici vraćajući se sa posla, putnici namjernici i drugi. A kako su samo znale da čuvatju tajnu ljubavnih sastanaka!?
Mnogi romantičari će se sjetiti da su baš tada, u lađi, započinjali svoje ljubavi. Romantika, romantika...
Sjećam se i mnogo dobrih veslača. Svi koji su živjeli pored rijeke su bili dobri veslači.
U sjećanju mi je i trka lađa od Starta do Kamenog mosta, između dva za mene najbolja veslača Uglješe Anđelića i Dragana Huke Miladinovića. Uglješa je pobijedio za pedalj.
I polako, tiho, odlaskom starih romatičara, zaljubljenika u rijeku i naše lađe su tako nestajale sa zelene ljepotice.
Ne znam da li i sada plovi poneka i da li su i koji su joj majstori "unijeli" dušu, ali eto nađe se neko ko se sjeti naših ljepotica i otrgne ih od zaborava.
Srećan sam što sam živio u tom vremenu romantike. Iako me bijela lađa odnijela daleko, baš daleko, njeni zaveslaji mi još "miluju" dušu trebinjsku!
Iz arhive portala TrebinjeLive.info, 21. mart 2012. godine.
Šta Vi mislite o ovome?