TEKST OD 2. JANUARA 2014. GODINE - Bogdan Danilović /87/ iz Trebinja čuveni je mašinovođa koji je u ljeto 1978. godine, iz Čapljine u Trebinje, dovezao lokomotivu „Ćiro“, koja već godinama Trebinjce podsjeća na željeznicu koja je nekada išla kroz grad podno Leotara i na dane kada je sve bilo drugačije i bolje.
„Lokomotivu 83 – 056, koja se sada nalazi u Trebinju, dovezao sam uz pomoć druge lokomotive jer nije bila u voznom stanju, a da sam je dovezao samu desio bi se problem. Tamo postoji tjerna motka koja pokreće sve osovine. Povezane su četiri osovine, a sve ih drži pogonska osovina koja preko ukrsne glave gura klip i preko razvodnika ulazi para. Morala bi zastati, a to se teško može primjetiti“, priča Danilović kako je „Ćira“ dovezao u Trebinje, prvo na novu željezničku stanicu, zatim na vojni kolosijek, a već godinama miruje kod stare stanice.
Danilović kaže da je sadašnja lokacija na kojoj je smješten Ćiro, kod stare željezničke stanice na Ložioni, najljepše mjesto za staru parnu lokomotivu.
Željeznica, čija je prva kompozicija u Trebinju dočekana davne 1901. godine a ispraćene 1976., godinama je bila, kako su je Hercegovci zvali, sirotinjska majka. Povezivala je Trebinje, Hum, Čapljinu, Dubrovnik i Zeleniku s jedne strane, te Bileću i Nikšić s druge strane.
Sa njom su u vojsku otišli mnogi regruti, dotjerano je na tone i tone sirovine i robe, putovalo je na hiljade putnika, mnogi su se školovali, a ona, velika i mala, nikoga nije ostavljala - sve do jednog dana kada kroz Trebinje i okolna mjesta više nije bilo parnjače, dizelke i motornog voza.
Malo se može naći bivših radnika željeznice koji je poznaju kao svoj sopstveni džep. Jedan od rijetkih koji poznaje željeznicu i vozove koji su godinama saobraćali kroz Hercegovinu je Bogdan Danilović.
Nakon Drugog svjetskog rata, krajem 1947. godine, počeo je da radi na željeznici u ložioni u Trebinju. Prvih šest mjeseci je namirivao lokomotive sa ugljem, nakon čega je otišao školu u Mostar gdje je položio ispit za ložača, a zatim i za mašinovođu na manervi koji sastavlja i rastavlja vozove u stanici. Godine 1949. otišao je na novoizgrađenu prugu Nikšić – Titograd, dužine 50 kilometara, i tu položio ispit za mašinovođu otvorene pruge 50 kilometara.
„Sam sam se spremao i otišao u željezničko preduzeće ‘Sarajevo’ i pred komisijom položio ispit za mašinovođu otvorene pruge na jugoslovenskim željeznicama. To je bila parnjača, da bi kasnije položio ispit za dizel lokomotive i motorne vozove. Praksu sam polagao od Dubrovnika do Huma i od Mostara do Pala. Nisam nikoga pogazio, a koliko sam mogao svakome sam pomogao”, počinje svoju priču za TrebinjeLive.info Danilović i dodaje da su ljudima, ne uvijek, gonili brašno, palje, telad, drva…
Prisjeća se Danilović kako ga je jedne prilike uhvatila čuvena Titova milicija, kada je ložaču sa željeznice Đuru Bokonjiću dotjerao dva metra drva.
“Uhvati me milicija i pita me 'odakle su drva, imam li izvoznicu i jesu li markirana'. Kad sam im rekao da su iz Crne Gore, da nemam izvoznicu i da nisu markirana i da su to drva za ložača koji je bolestan, sve je riješio Čedo Šotra. Tako sam uspio drva dostaviti na planiranu adresu prije nego što su milicioneri predali prijavu”, priča čuveni mašinovođa i dodaje da mu je to bio prvi i posljednji sukob sa milicijom.
Kaže da je sve što se napravilo u Crnoj Gori prešlo preko teritorije Trebinja gdje je bilo 17 mašinskih partija, i gdje je voz iza voza išao.
“Svu signalizaciju pamtim i sutra bih mogao da odvezem voz, a u penziju sam otišao 1. jula 1978. godine, sa 40 godina, jedan mjesec i pet dana radnog staža, sa 51 godinom starosti. Istina je, imali smo mi dobre zarade, plata je bila prvog, kilometražu su nam plaćali ali nam to poslije nije išlo u penziju. I ako bi zašparao nešto maziva i goriva bilo bi 25. još para. Uniforme su nam bile odlične, od kožnih kaputa, hangarne i radne robe, do futrovanih čizmi, bundi i šinjela, ko’ kad je srećna država bila. Zadovoljan sam išao, da me niko nikad nije nazvao i pozvao da dođem na moj voz. Ni sat mi nije trebao tako sam se naučio bio. Probudio bi se uvijek na vrijeme i dolazio na posao kad i ložač, iako je on prije mene trebao doći pola sata ranije, a sve kako bi pregledao mašinu da se ne bi desio problem u putu”, priča Danilović.
O razlozima ukidanja pruge Danilović kaže da su tadašnje vlasti govorile da nije rentabilna, a rentabilna je kaže on bila čim ju je Austrija napravila.
“Austrija je za željezničku stanicu u Trebinju garantovala 100 godina i mislim da je tek prije jedno pola godine stiglo pismo u kojem se kaže da Austrija sa njom više nema ništa. Ona može još stotinu godina i više. Tu je Franjo dobro rekao kad se radila pruga za Dubrovnik, ‘more li kilo zlata kilo kamena’”, kaže Danilović.
Dodaje da je mišljenja da se znalo da će doći do građanskog rata, te da je to jedan od razloga ukidanja pruge, a sve sa ciljem ukidanja saobraćajnih veza.
“Za ukidanje pruge krivi su Čapljina, Dubrovnik, Trebinje, Bileća i ostala mjesta. Ako već, kako su nam tada govorili, nije bila rentabilna, mogla je ostati pruga prema Humu, Dubrovniku, Zelenici i Bileći. Trebala je samo jedna dizelka i ona bi sve mogla obaviti - odvesti na kupanje, ekskurziju”, kategoričan je Danilović i dodaje da je na pruzi radilo ljudi i ljudi.
U razgovoru, koji kada se pretoči u živu riječ, ne bi mogao stanti ni na dvije stranice štampanih novina, Danilović ističe da mu je najmrskije bilo da nekome da lokomotivu na kojoj je penziju stekao.
Lokomotiva iz Trebinja, zvana “Ćiro” poznatija kao mađarica, mogla je voziti 190.000 tona, dok su druge mogle 150.000.
“To su lokomotive sa pregrijanom parom. Imaju pregrijači koji idu iz ložnice kroz produžni kotao i para potpuno suva ulazi u razvodnike i cilindere. A ove druge, švabice, su sa zasićenom parom i njihov je pritisak u kotlu bio 12 atmosfera, na svaki kvadratni centimetar opterećenja je 12 kilograma, a kod mađarica je 15 atmosfera bio pritisak. Svaka je lokomotiva imala ložača, lopatu, grtalu i žarnu kuku. Unutra su imale centralni ventil koji se mogao zatvoriti ako se nešto desi i da slobodno nakon toga radi, zatim mjesto za kontrolisanje vode, staklo, slavine, dva aparata za napajanje, centralnu mazalicu…”, priča sa puno poštovanja prema lokomotivama i željeznici ovaj Trebinjac.
Danas na “Ćiru” kod stare stanice ostala je samo kočnica, a ostalo su, kako kaže Danilović, pokrali i u staro gvožđe prodali.
“Zvao sam i komandira stanice policije da ode sa mnom da to vidi, a meni će policajac koji je bio na aparatu, ‘znamo mi zato ima dosta vremena’. Nisu to djeca mogla skidati, a posljednje što su uradili je razdvajanje tendera gdje stoji ugalj i voda”, kaže Danilović i dodaje da ni opštinske vlasti nisu željele da mu izađu u susret i da konačno lokomotiva dobije pravi izgled, kao i stanica.
Tražio je da ga primi načelnik četiri puta, ali uvijek bez uspjeha. “Kad sam peti put zvao pitam sekretaricu ‘jeste li Vi obavijestili načelnika’ - ‘jesam’ kaže ona, ‘e sad da me zovete neću doći’, tako sam joj rekao”, kaže Danilović.
Nešto su u posljednje vrijeme pokrpili na “Ćiru”, ali sve je to siromašno, dodaje on.
“Trebinje je tražilo lokomotivu i da je sreće sve što je sa nje skinuto danas bi bilo na njoj”, napominje Bogdan.
Dodaje da su mu jedne prilike neki ljudi iz opštine rekli da će stara stanica biti Muzej.
“Tražio ju je i Kusturica, ali je nisu dali, a jednom sam im rekao da bi bilo najbolje da je odvezu u željezaru u Nikšić, istope i dobijene pare od nje podijele sirotinji. Meni je Ćira žao, a ovo danas je sramota za Trebinje. Ostao sam da dižem prugu, granu na kojoj sam radio i stajao da siječem”, priča Danilović.
Pred sam kraj razgovora ispričao nam je jednu anegdotu koju posebno pamti, a ujedno sa njom opisuje i značaj željeznice.
“Vozi se boksit iz Nikšića i meni otpravnik vozova kaže ‘Daniloviću! Voz je sastavljen, boksita 450 tona’. Moja je vozna lokomotiva, imam zapregu i potisak. Uspon 16 promila. Ja njemu kažem ‘vratiću ti i potisak i zaprežnu lokomotivu samo da me ne zaustave u Podbožuru’ jer ispod Podbožura do jednoga tunela ima šest promila uspona. Ako bi tu stao ne bi mogao izvući tolike tone, a kad sam proletio kroz stanicu sve sam dovezao u Trebinje. Tolike tone, mašinovođa, vozovođa i dva kočničara”, objašnjava sa nostalgijom stari željezničar, pružajući nam jednu od svojih brojnih fotografija sa željeznice, na kojoj se slikao sa kolegama Radoslavom Sredanovićem, Mehom Zukićem i Kadrijom Bijedićem.
Razgovor za TrebinjeLive, uz čašu rakije sa autorom teksta, završava rečenicom: “Gdje nema pruge i rijeke, tu nema ni grada”.
Bogdan Danilović danas živi u trebinjskom naselju Police. Ima četvoro djece, šestoro unuka, jednu unuku, dva praunuka i jednu praunuku.
Šta Vi mislite o ovome?