Postojala je priča o sjajnoj “Luni” u selu Kukričju kraj Divina u opštini Bileća, koju su pričali ljudi iz plemena Popara.
Oni su priču prenijeli od svojih starih, a ovi od još starijih, ranijih predaka. Tu priču sam čuo prije više od 30 godina i srećom zapisao, jer oni koji su je pamtili i prenosili više nisu među živima. Priča ili predanje govori o sjajnoj ''Luni'' koja je pala za gomile i grmljavini iz vedrog neba. Gomile su manje kamenito brdašce otprilike prema zapadu gledano iz sela. Po priči, može se zaključiti da je pojava došla otprilike iz pravca istoka i prešla preko neba u pravcu zapada u večernjem sumraku. Jer ''još je bilo dana i vrijeme je bilo ljetno''. Sigurno da je pojava bila upečatljiva jer inače ne bi ostala tako dugo u sjećanju predaka.
Lako se može zaključiti da je ova pojava u stvari bio veoma sjajni meteor – bolid, tijelo planetoidnog porijekla koje je velikom brzinom ušlo u Zemljinu atmosferu. Sagorijevajući bolid je ostavio sjajan trag preko još uvijek svijetlog neba u večernjem sumraku. Predanje kazuje da je zašao za gomile, dakle nije se vidio njegov raspad, što znači da je zašao za mjesni horizont pa je njegov daljni let bio nevidljiv za seoske stanovnike. Govorilo se da su neki seljani išli da traže šta je to palo iza gomila, ali tamo ništa nisu našli. U stvarnosti meteor je bio na velikoj visini, 30 do 50 kilometara, te ako je bilo pada na zemlju onda se to moglo dogoditi negdje daleko na zapadu u tadašnjoj Austro-Ugarskoj ili u Jadransko more.
O sjaju ovog sjajnog bolida može se samo nagađati, ali po upečatljivosti na sjećanje sigurno je bio sjajniji od najvećeg prividnog sjaja planete Venere, jer još je bio sumrak. I sam naziv ‘’Luna’’ što na italijanskom i ruskom, odnosno crkveno-slovenskom, znači Mjesec, Zemljin prirodni satelit, govori da je meteor-bolid bio veoma sjajan kada ga drevne Popare tako nazivaju. Grmljavina je buka koju uzrokuje sagorijevajući bolid, a koja se čuje nešto kasnije nego što se pojava uoči zbog toga jer je brzina zvuka mnogo sporija od brzine svijetlosti, u ovom slučaju od brzine opažanja.
Kada se to dogodilo, teško je reći precizno. Pošto su priču govorili stari koji su je čuli od još starijih predaka, može se tvrditi da je stara najmanje sedam do osam generacija. Ako računamo za generaciju 30 godina, dobijemo 210 do 240 godina. Ipak, pošto preciznije sjećanje u narodu nije dugovječno, ukoliko nije bilo nešto katastrofalno što u ovom slučaju nije, može se tvrditi da pojava nije starija od 250 godina. Prema tome, ovaj veoma sjajni meteor mogao je biti opažen sredinom 18. vijeka. Zanimljivo bi bilo saznati da li se još u nekom istočno-hercegovačkom plemenu pamti priča slična ovoj iz prošlosti koju su prenosili njihovi preci.
Ovo predanje dokazuje da su naši stari preci koliko god da su teško živjeli ipak svoje oči i misli upravljali prema nebu pokušavajući da dokuče tajne svijeta u kojem su proveli svoj zemaljski život. O svim našim precima, sjajnim, velikim i malim mateorima što preletješe hitro preko svijetlog neba naše narodne prošlosti, da se ne briše sjećanje, već da se pamti, zapisuje i prenosi.
I mi smo samo prohujali meteori iz prošlosti budućih generacija.
Šta Vi mislite o ovome?