Podno Brankovića kule, ili kako Trebinjci vole da kažu navrh Polica, radi posljednja gradska kovačnica i to braće simboličnog prezimena Kovač.

braca kovac trebinje

Spasoje Kovač je redovan i uspješan student četvrte godine Fakulteta za proizvodnju i menadžment i zajedno sa bratom Rastimirom, inače srednjoškolcem, čuva porodičnu tradiciju.

- Nosimo ljubav prema poslu u svojim genima već sedam generacija. Od djetinjstva drugujem sa čekićem i nakovnjem. Kad bih završio sa školskim obavezama, dolazio bih kod oca u kovačnicu. Posao sam preuzeo prije dvije godine, poslije očeve smrti - priča Spasoje.

Po ovom zanatu porodica je i dobila prezime Kovač.

- Porijeklom smo Baćevići iz Crne Gore. Među njima su bili i ljudi vješti ovom zanatu. Jedan od njih je bio Aćim i od njega kreće naša kovačka loza. Od tada se, u stvari, prezivamo Kovač. Moj pradjed Anto je prešao iz Crne Gore u Nevesinje. Izgradio je kovačnicu u jednoj pećini i formirao porodicu. Iz Nevesinja se moj otac preselio u Trebinje. Još postoji u Nevesinju staro kovačko ognjište. Vatra koja je zapaljena na tom ognjištu i dalje gori - ističe Spasoje.

Duga je istorija porodice Kovač, isprepletena i hercegovačkim i crnogorskim korijenima.

- Imam mnogo obaveza. Stižem na sve strane. Nekada nije baš lako, ali najvažnija je ljubav prema poslu. Radimo alate, popravljamo stare, ali radimo i neke umjetničke predmete. Nastojimo da odgovorimo svim obavezama i da mušterije budu zadovoljne - istakao je stariji od braće Kovač.

Obaveze

Braća Kovač stižu da usklade školske, odnosno fakultetske obaveze sa kovačkim poslovima.

- Fakultet mi dobro ide i kada čovjek nešto voli, onda sve obaveze mogu da se usklade. Ipak, najviše volim da budem u kovačnici. To je posao koji ima umjetnički, stvaralački karakter. I Aleksa Šantić je to prepoznao i u svojim pjesmama opisao. Ovo je lijep i težak posao - kaže Spasoje.