Sutra veče u Bileći, kao i početkom svakog oktobra, biće obilježen dio istorije ovog kraja, a tribinom odata pošta ljudima koji su 2. oktobra 1944. godine krvavili za Bileću, a u junu 1941. godine branili nejač bilećkog kraja od ustaškog noža.

rade babic pravedni stradalnici

To je dio istorije koju su mnogi željeli zaboraviti ali se nje sjećaju njeni akteri, a u životi ih je sve manje. Na te ljude i to vrijeme svoju priču će da kaže, na poziv organizatora, Radomir–Rade Babić (81) koji živi na relaciji Beograd-Igalo-Bileća. Za te „pravedne stradalnike“ previđeno je i spomen obilježlje koje po idejnoj zamisli umjetnika Bokića podiže narod bilećkog kraja ali tek 2. oktobra 2014., na datum 70 godina od poraza pravedno stradalih od pobjednika revolucije i ideloga bratoubilačkog rata. Od aprila ove godine Rade Babić svojom knjigom „Pravedni stradalnici“ podigao je pisani spomenik svojoj braći Nedeljku i Špiru, kao i ocu Iliji-Ćiku Babić ali i svim bratstvenicima Bilećanima i Hercegovcima koji nisu htjeli, kako bi rekao njegov rođak Blagoje Simov, pisati crvenim lapisom.

Babić ovim svojim naslovom ispisao je starozavijetni kolorit, napisao je molitvenik duše, sabrao je zbirku kazivanja da njegov rad kao Mojsijeva knjiga "Postanje" postaje oličenje kad tama nad beznađem koja u piščevoj viziji metaforično oslikava šta je život i smrt. Ovaj naslov može se tumačiti i kao put idividue kroz mračna vremena–godina „koje su pojeli skakavci“ ali i noć duše uspenja autora i rodbine pravednih stradalnika do prosvjetljenja.

„Bio sam svjedok događaja o kojima sam pisao ili sam o njima saznao od drugih ljudi. Iznio sam ono što sam vjerovao da se stvarno dogodilo to jest da je istina. Možda sam ponegdje, da bi povezao početak i kraj priče, opisao logičan tok, ali nisam ništa iskonstruisao. Nema namjernih konstrukcija niti izmišljotina. Neka imena sam anagramirao ili prećutao iz razumljivih razloga zbog nasljednika. Uzgred sam iznio nekoliko pričica o sebi i svojim mukama kojih je bilo mnogo naročito u ratnom i poratnom periodu samo zato što sam bio iz četničke porodice“, kaže Rade Babić za portal TrebinjeLive.

Gotovo poetski kao rođeni pripovjedač Babić je sedam decenija poslije kao majstor priče i jezika u svojim kazivanjima skućio te saznane priče koje dišu utihnulim napjevom davnine, a plijene melodijom riječi da on kao autor priziva i prenosi svojim potomcima istinu viđenu njegovim dječijim očima i odslikava atmosferu „jadeće Bileće“. Kroz sopstvenu uspomenu autor naslova „Pravedni stradalnici“ otvara pitanja sjećanja i svega onoga što ishodi iz dubine osjećanja saznanja i suočavanja sa čulnim percepcijama i saznanja da treba zabetonirati istoriju jer nju pišu pobjednici.

Kazivanja priča o komitima da se spasi komšija druge vjere, a oni stvoriše Korićku jamu. U ovom kazivanju saznasmo i ko gurnu Dušana Jakšića u Golubnjaču. On preživi, ali stignu ga metak jer je postao zločinac da ne bi svjedočio ko na Korita dovede ustaše. Kasnija golgota takođe podijeljenih Babića i Bilećana su kazivanja koja svjedoče o opštoj Srpskoj sudbini. Zbog toga naslov Rada Babića „Pravedni stradalnici“ treba čitati. Valja nam iz toga naslova učiti, a takva knjiga je sada spomenik poput onog koji će Bilećani postaviti za godinu dana. Ova knjiga svjedoči da nismo otišli u tuđi svijet već da je to naša stvarnost.