Priča Nedeljka Spaića, jedinog Trebinjca sa adresom na Aljasci, spada u one životne priče koje zvuče potpuno neverovatno, ali i koje pokazuju da se snovi ipak mogu ostvariti.

nedjeljko ilic aljaska divljina

U Ameriku je otišao sa crvenom u džepu (10 dinara), zaradio milione, ali i odlučio da nikada u životu ne dopusti da bude rob novca, ni da mu, kako kaže, "zelene" novčanice pomute pamet.

U najboljim poslovnim trenucima, doneo je neverovatnu odluku da proda svoju kompaniju i sa suprugom Terezom i sedmoro dece iz Čikaga preseli u divljinu Aljaske, a time počne da živi život punim plućima.

U obećanoj zemlji

Nedeljko je u Ameriku otišao 1984. godine, tek što je završio Saobraćajni fakultet. Iako je imao ponude za posao u Srbiji i u svom Trebinju, sređen život, odlučio je da krene u nepoznato i okuša sreću u "obećanoj zemlji".
- Boksovao sam za Crvenu zvezdu, bio rezerva u prvom timu, završio Saobraćajni fakultet u Beogradu i imao ponudu da radim u Šapcu i u Trebinju. Na drugoj strani, dva moja prijatelja planirala su da se otisnu preko bare, a jedan je u poslednji trenutak odustao pa je karta za Ameriku ostala viška. Nisam mnogo razmišljao i praktično preko noći sam odlučio da i ja krenem tim putem, iako nisam imao pojma šta me tamo čeka - počinje svoju priču Spaić.

Prva destinacija bila mu je Toronto. Pošto je u to vreme još bio aktivni sportista, otišao je u jedan bokserski klub gde se upoznao sa Džordžom Čuvalom, koji je poreklom bio takođe Hercegovac, a koji je imao priliku da dva puta odmeri snage sa čuvenim Muhamedom Alijem.
- Čuvalo je bio trener jednog profi kluba i devet dana me je molio da ostanem u Torontu. On je bio velika faca u Kanadi, pogotovo što je bio najuspešni njihov bokser svih vremena. Međutim, odlučio sam da idem dalje i krenuo u Čikago - nastavlja Nedeljko.
Spaić i njegov kolega stigli su u najveći srpski grad, posle Beograda, sa dvedest dolara i deset dinara u džepu. Bez igde ikog, seli su u taksi i dogovorili vožnju do centra grada, gde su imali poznanike i mesto od kojeg će krenuti.
- Nismo imali nikakve papire pa smo fizički rad naplaćivali po jedan dolar na sat, što je ispod svake cene. Trajalo je to dva meseca, a uporedo sam učio engleski i trenirao boks, pošto sam još uvek maštao da mogu u tom sportu ostvariti nešto. Posle toga, Branko Tupanjac, poznati biznismen iz Čikaga, pronašao nam je posao na benzinskoj pumpi u jednom kvartu gde belci nisu bili poželjni, a ukoliko su radili, nisu izlazili iz objekta. Nisam to odmah znao, trčao sam u slobodno vreme ulicama, a svi su mislili da sam lud. Međutim, jednom prilikom pokazao sam svoje boksersko umeće grupi crnaca koji su došli da nas provociraju na radnom mestu i tu sam zaradio poštovanje - kaže Spaić.

Međutim, na benzinskoj pumpi nije se mnogo zadržao. Prvi posao na građevini bio je farbanje kuća i malo-pomalo stigao je do svoje prve vlastite kompanije.
- Sve dok nisam dobio papire za boravak u Americi, nisam imao mogućnost da napravim nešto veliko, ali sam radio razne poslove i sticao brojne prijatelje. Moja prva kompanija zvala se "Leo", po našem Leotaru, a drugoj sam dao ime "Loza", po hercegovačkoj rakiji. Počeo sam da gradim kuće, preselio se u severni Čikago, gde su živeli uspešni i bogati Amerikanci i tu sam bio 15 godina. Upoznao sam brojne poznate Amere, poput Majkla Džordana, Skotija Pipena, pravio im vile, ali i postajao prijatelj s njima - kaže Spaić.

Porodica najvažnija

Uporedo sa poslom, Nedeljko je upoznao sadašnju suprugu, Amerikanku Terezu. Ona je kao student u slobodno vreme radila u jednom lokalu, a nakon šest meseci zabavljanja, odlučili su da se venčaju.
- Dok sam trepnuo, oko mene je bilo šestoro dece, a na sedmo smo se odlučili pošto sam se vratio iz Beograda, gde mi je jedna kolegica iz studentskih dana rekla da sam jedini čovek koji drži obećanje da će za svoj život imati sedmoro dece i da će svako živeti na različitom kontinentu. Ana je najstarija sa 23 godine, a potom slede Marija (22), Katarina (21), Tomo (19), Tatjana (17), Luka (15) i Sofija (12) - priča Spaić.
Biznis i život sa visokom klasom u jednom trenutku počeo je da ga melje. Tada je doneo odluku da sve ostavi i posveti se porodici, ali u miru i bez gužve.
- Jedne noći, svojoj ženi sam rekao da izabere: Novi Zeland, Trebinje ili Aljaska. Jednostavno, postajao sam pravi Amerikanac, razmišljao o pravljenu para, gubio prijatelje, zapostavljao porodicu, uvek žurio, zvonili mi telefoni i pejdžeri. To je bilo 2000. godine, kada sam rekao dosta. Prodao sam sve za milion i sedamsto hiljada dolara, seo u pokretnu kuću i zajedno sa ženom i sedmoro dece mesec dana putovao do Aljaske. Svi su mi govorili da sam lud, ali mi je žena dala punu podršku i tako smo počeli novi život - istakao je Spaić.

Na Aljasci, u malom gradu Palmer, sada ima dve svoje firme, ali radi samo za toliko da "pokrpi" osnovne troškove. Bogatstvo ga ne interesuje, a kako kaže, kada ode u penziju, planira da šest meseci živi na Aljasci, a šest u Trebinju.
- Srećan sam čovek. Imam veliku porodicu, pare mi nisu uzele mozak, imam mnogo pravih prijatelja i živim život punim plućima. Obišao sam celi svet, na svakom kontinetu bio najmanje deset dana, a još mi je ostao Antarktik za sledeću godinu. Upoznao sam razne narode, njihove kulture i svi se mnogo razlikuju osim jednog. Politika i političari su svugde isti, svi lažu i istim se stvarima služe - zaključio je Nedeljko Spaić ili Ned, kako ga zovu Amerikanci.

Pre nego što je otvorio svoju prvu kompaniju, Nedeljko Spaić je radio i kao obezbeđenje u jednom od lokala u Čikagu. Tamo je upoznao Italijane koji su ga pokušali vrbovati da radi za njih.
- Italijani su me "snimili" jednom prilikom u lokalu gde sam radio kao obezbeđenje i ponudili da radim za njih, a za tri dana dobio bih 70 hiljada dolara samo da stojim na vratima i nikoga ne puštam unutra bez lozinke. Bilo je to u vreme kada sam radio teške fizičke poslove i toliko nisam mogao zaraditi ni za godinu dana. Nisam znao čime se bave, ali kada sam se raspitao i čuo da je posao sa drogom, rekao sam im da to nije za mene. Pokušali su me ubediti, nagovarali jedno vreme, ali droga i nasilje nad ženama, to nikada sebi ne bih dopustio - ističe Spaić.

Pravoslavlje

Nedeljko Spaić uvek je isticao da je pravoslavac, a svoju krsnu slavu Svetog Jovana proslavlja po svim običajima kao što su to radili njegovi preci. Kada je došao u Čikago, bio je iznenađen podelom između Srba, koji su se i u crkvi delili.
- Bio sam iznenađen kada sam došao u Čikago i video da su Srbi podeljeni na komuniste i one koji su bili za kralja, a ja sam kao Srbin Jugosloven. Bili su toliko podeljeni da nisu u crkvu išli zajedno, a kamoli da su se družili. Međutim, patrijarh Pavle ujedinio je sve pravoslavce u Americi, koji i danas žive u slozi. Meni na slavu dolaze prijatelji svih veroispovesti, držimo se starih običaja, a imam čak i jednog druga Jevreja, koji se za Svetog Jovana sa tri prsta prekrsti - kaže Spaić.