Braća Blek i Zagor Adžović iz romskog naselja Bijele gomile, kod Trebinja, koji nose imena slavnih junaka stripova, za život zarađuju uglavnom po divljim deponijama, gdje sakupljaju sekundarne sirovine i drugi otpadni materijal koji potom prodaju na sirovinskom otpadu.

sakupljaju otpad

"Mi nismo jedini na deponijama, jer ima još Roma koji ovdje sakupljaju otpad da bi preživjeli, tako da, ako hoćeš nešto da zaradiš, moraš često da ideš, ne samo po smetljištima, nego i po domaćinstvima, gdje sa ulica dozivamo domaćine, a oni znaju zašto dolazimo i iznose nam ako imaju starog željeza, papira, svega što nam treba", kaže tridesetogodišnji Blek.

Njegov brat Zagor, koji ima 32 godine, prije rata je, još kao dječak, pomagao starijim Romima ovdje zaposlenim, ali sada nema posla.

"Znam da ne mogu da se zaposlim u Komunalno, jer su i tamo školovani ljudi, sa srednjom školom, a ja nemam školu, pa moram da idem po deponijama koje često obilazim i to što ranije mogu, da dođem prvi", kaže on.

Preko noći se na divlje deponije, pod okriljem mraka, dovozi i ono što se ne bi smjelo dovoziti bez specijalnih dozvola i naknada za odvoz takvog smeća, pa su i Romi, svjesni te činjenice, ranoranioci na deponiji.

Najviše se, kažu ovi Romi, isplati sakupljati sekundarne sirovine, među kojima je najtraženije staro željezo, bakar i drugi metali, kao i staklena ambalaža, ali, kako kažu, ima i nekih drugih stvari. Kažu da oružje ne bi dirali, ali i da oni koji ga ostavljaju po divljim deponijama mogu ubiti i Rome i njihovui djecu koja nerijetko tragaju s roditeljima po deponijama.

Osim ove opasnosti, smetljišta su, svakako, izvor zaraze, odakle i braća Adžovići, kako i sami kažu, često dođu sa mučninom u utrobi, jer proces truljenja izaziva svakako i neugodne mirise i nezdrava isparenja.

"Znamo mi to sve, ali nemamo šta drugo da radimo. Nekad smo bolje zarađivali sakupljajući limenke u gradu, po kafanama, ali sad nema mnogo toga, a i gazde možda daju nekome drugome tu ambalažu", kažu oni.

Njih dvojica, koji su imena dobili po omiljenim junacima stripova koje je njihov pokojni otac volio da čita, žive u kontejnerima koje su im prije desetak godina donirali iz UNHCR-a. I oko kontejnera u kojima žive često formiraju prave male deponije, ne samo raznih metala, nego i mnogih odbačenih stvari za koje braća Adžovići kažu da se nikada ne zna za šta mogu zatrebati.     Nezavisne