„Srećo moja“ Ratomira Mijanovića: Hercegovina u pričama o dobrim ljudima, starim vrijednostima i tragovima koji ostaju

Priče o ljudima koji su živjeli skromno, ali bogato duhom, o dobroti i plemenitosti, starim običajima, vjeri, ljubavi, bolu, porodičnim vezama i Hercegovini koja se mijenja, ali čiji tragovi ostaju – sabrane su u novoj knjizi novinara i književnika Ratomira Mijanovića „Srećo moja“, koja je predstavljena publici u Trebinju.

Riječ je o četvrtoj knjizi ovog autora, nakon trilogije „Priče iz Ratomira“, „Lađa za spas“ i „Azra, brate, Azra“, ali i o svojevrsnom povratku korijenima – Hercegovini, njenim ljudima, govoru i usmenom predanju.

Mijanović je rekao da nova knjiga donosi 15 istinitih priča čiji se korijeni protežu kroz cijelu istočnu Hercegovinu – od Trebinja, Ljubinja, Bileće i Gacka do Nevesinja, ali i kroz različite istorijske epohe.

„Riječ je o zbirci priča koje svoj korijen imaju u Hercegovini i to ne samo na području Trebinja, već na području cijele istočne Hercegovine. U tim pričama šetamo od Trebinja, Ljubinja, Gacka, Bileće, Nevesinja i kroz različite istorijske epohe, a obično govorimo o dobrim i plemenitim ljudima“, rekao je Mijanović.

Upravo je dobrota jedna od glavnih niti koja povezuje priče u ovoj knjizi.

„Nekako me je i sam naziv knjige usmjerio da pišem o dobroti i plemenitosti među tim ljudima. Svaka od priča je istinita i mislim da svaka sa sobom nosi i neku pouku. Drago mi je što je ugledala svjetlost dana, jer o dobrim ljudima uvijek treba pričati i potencirati dobro“, istakao je autor.

Djed Mitar – čuvar priče

Na naslovnoj strani knjige je starac koji zagledan u hercegovačko polje čeka, posmatra i kao da razgovara sa vremenom. On je djed Mitar – lik koji se provlači kroz gotovo sve priče.

Mitar, međutim, nije stvarna istorijska ličnost. On je fiktivni lik, ali je istovremeno simbol brojnih hercegovačkih djedova koji su nekada prenosili priče, predanja i životna iskustva.

„Kad se kod nas kaže da je neko zagledan niz polje, znači da nešto očekuje, traži ili čeka nekoga. Polje koje je u podnožju djeda Mitra je svako hercegovačko polje – Popovo, Ljubomirsko, Zubačko, Gatačko, Dabarsko, Nevesinjsko, Ljubinjsko, pa i Konavosko. Nema tu odrednice. Svako je polje isto i svako je čekanje isto“, objasnio je Mijanović.

Djed Mitar tako postaje svojevrsni čuvar vremena.

„Uvijek postoji neki djed Mitar koji čeka nekoga, čeka istinu, čeka da se istorija promijeni, čeka da život prođe i da u tom životu ostavi neki lijep trag. On je fiktivna ličnost koja vodi kroz priču, a sve ostalo je istinito. Ali, u svojoj konačnoj suštini, svi mi imamo nekog djeda koji nam je pričao te priče i prenosio usmena predanja“, rekao je Mijanović.

„Ima li ljepših riječi nego – srećo moja?“

Naslov knjige nije slučajan. „Srećo moja“ je stara hercegovačka uzrečica, ali i mnogo više od običnog načina obraćanja.

Za Mijanovića, u te dvije riječi stala je čitava jedna filozofija života.

„Ima li ljepše riječi nego ‘Srećo moja’? Tu osjetiš tog sagovornika, onoga kome se obraćaš, kao nešto najdraže i najmilije. Sreća je, uz zdravlje, ono što je najvažnije. Sreća je kad si u kući, kad ti je puna kuća, kad su ti zdrava čeljad, kad ti je sve potaman“, rekao je on.

Prema njegovim riječima, ljudi nekadašnjeg vremena imali su manje materijalnog, ali su često bili ispunjeniji onim što je danas mnogo teže sačuvati.

„Svi normalni ljudi teže tome da budemo zdravi, srećni i normalni. A novac, kako uđe na unučad, tako i prođe kroz prste. Kad si ti srećan u srcu i u duši, onda ti je život potpuno ispunjen. Ti ljudi su bili dobri i plemeniti, i mnogo bolji nego što smo mi danas“, istakao je Mijanović.

„Pričam ti da se priča ne zaboravi“

Jedna od osnovnih ideja knjige jeste da se priče ne prekinu sa generacijom koja ih pamti.

„Ja tebi pričam da bi se ta priča nastavila, da se priča nikada ne bi zaboravila“, rekao je Mijanović.

On kaže da mu je posebno drago što su čitaoci različito doživjeli njegove priče.

„Nekome je jedna priča najljepša, nekome druga, neko je gleda više s jedne strane, neko s druge. Ali mi je važno da je izazvala pažnju javnosti i reakciju koja je uvijek, čini mi se, pozitivna. I drago mi je da je to priča o dobrim ljudima“, naveo je on.

Među pričama su i one koje su autoru ispričali ljudi koji su ih lično doživjeli.

Tokom promocije jedan od prisutnih, Dragan, potvrdio je da je priča o babi Jeli i Nikoli, koja je u knjizi ispričana, zaista istinita.

„Sve je istinito“, rekao je Dragan, potvrdivši da su on i drugi ljudi prenijeli autoru priču.

Mijanović je objasnio da je upravo to najveća vrijednost ovih priča – što su njihovi junaci stvarni ljudi koji su ostavili trag, iako o njima možda nikada nije napisana knjiga.

„Tih Nikola i tih Jela ima prepuna Hercegovina. Oni su se davno upokojili, ali ostaju njihovi unuci i praunuci koji će pričati o njima“, rekao je Mijanović.

On je podsjetio i na riječi vladike Atanasija da „svaka štala u Hercegovini zna da ispriča priču bolju nego ijedna američka kuća“, jer je, kako je naveo, svaka od tih starih hercegovačkih kuća i štala starija od Amerike.

„Ta tradicija koja nas prati, u kojoj živimo, zaista je jedno veliko blago“, poručio je Mijanović.

Riječi koje nestaju

„Srećo moja“ je i svojevrsni zapis starog hercegovačkog jezika.

U pričama se pojavljuju izrazi i riječi koje su nekada bile dio svakodnevnog govora, a koje današnje generacije sve rjeđe koriste ili uopšte ne razumiju.

Mijanović kaže da nije želio da bježi od tog govora, već da ga sačuva u književnom zapisu.

„Mislim da je dragocjeno ako sam uspio da sačuvam te stare riječi, fraze, izraze, to bogatstvo narodnog etnosa, lingvistike, govora, poimanja i osjećanja, svega što su nas stari učili“, rekao je on.

Kao primjere je naveo riječi poput „čardaka“, „pojate“, „divana“ i „duvara“, koje mnogi mlađi danas više ne poznaju.

„Pokušavam koliko mogu da se klonim tih jezičkih novotarija i da se držim toga“, rekao je Mijanović.

Povratak selu i korijenima

Jedno od pitanja na promociji bilo je i kako danas sačuvati tradicionalne vrijednosti – vjeru, dobrotu i plemenitost.

Mijanović smatra da je to teško, ali ne i nemoguće.

Kao jedan od puteva vidi povratak selu, starim običajima i rodnim kućama.

„Kad dođeš na mjesto gdje su ti stari odrastali, jednostavno i srce drugačije radi i duša se opusti. Osjetiš da je to kraj koji te je odnjegovao, koji te je odnjihao i poslao u svijet“, rekao je.

Prenio je i riječi jednog od svojih sagovornika koji mu je rekao: „Odem gore umoran, ali sam odmoran.“

„To je velika istina. Kad dođeš u svoj rodni kraj, ti si prodisao i životom i dušom. Iako se fizički umoriš, u duši ti je lakše“, kazao je Mijanović.

„Srce ne možeš prevariti“

Emotivni sloj knjige možda najbolje objašnjava jedna rečenica koja se nalazi u njoj: „I misliš i misliš – čistiš vinograd, orezuješ lozu, a sebe si pustio da zarasteš u vinograd. Čuvaj srce svoje jer ono nosi sve što riječi ne mogu opisati.“

Za Mijanovića, srce je mjesto u kojem ostaje sve ono što čovjek proživi.

„U srcu se krije sva tajna. Srce pamti, srce doživljava. Ti sve možeš prevariti, ali srce ne možeš prevariti“, rekao je.

Zbog toga, kaže, nijedna od njegovih priča nije nastala bez snažne lične emocije.

„Svaku tu priču sam ja odbolovao. Kako da pišeš o priči koja je istinita i znaš da je bolna? Kako da pišeš o mladiću koji je htio da postane učitelj, razbolio se i naglo preminuo, a djevojke iz sela mu pletu vijenac u znak sjećanja? Može li srce to da prevari? Ne može“, rekao je Mijanović.

Zato ga, kaže, ne iznenađuje kada mu čitaoci kažu da su uz neku od priča zaplakali.

„Mislim da su te suze dobre. Te suze čiste dušu i pokazuju da si, uprkos svemu što te okružuje i opterećuje, ostao čovjek“, poručio je.

„Biće nam bolje kad budemo bolji“

Promocija je tako prerasla i u razgovor o dobroti kao vrijednosti koja je danas potrebnija nego ikada.

Mijanović je pozvao ljude da budu humani i da pomažu jedni drugima, jer, kako je rekao, čovjek sam ne može mnogo, ali udruženi ljudi mogu napraviti veliku stvar.

Podsjetio je na brojne humanitarne akcije koje su u Trebinju i Hercegovini organizovali građani, navodeći kao primjer mještane Mokrih Dolova i Gorice.

„Dobro je rekao patrijarh Pavle: ‘Biće nam bolje kad budemo bolji.’ Ja se nadam da će doći taj trenutak“, rekao je Mijanović.

Ta poruka nije samo dio razgovora o knjizi. Ona je i njena praktična potvrda.

Knjiga koja pomaže

Cjelokupan prihod od prodaje knjige „Srećo moja“ namijenjen je za humanitarne svrhe, odnosno pomoć i stipendiranje studenata slabijeg imovnog stanja.

Mijanović, međutim, ne želi da zasluge za to pripisuje sebi.

„Ja nisam pomogao, nego ljudi koji su kupili knjigu. Ja jesam napisao, ali ljudi koji su kupili knjigu su u stvari pomogli. To je taj krug ljudi koji može da napravi nešto dobro“, rekao je.

Takav krug već je dao konkretan rezultat.

Od novca prikupljenog prodajom njegovih knjiga obezbijeđeno je sedam laptopa za djecu na sedam mjesta u Hercegovini, dok je jedan laptop poklonio Miro Šučur.

„Drago mi je zbog djece koja su dobila te laptope. Nadam se da će im pomoći u školovanju. Ti laptopi nose dobru energiju dobrih ljudi i uvjeren sam da će im biti od pomoći“, rekao je Mijanović.

Tako je i sama knjiga postala dio priče koju njen autor stalno ponavlja – da dobro ima smisla samo ako se prenosi dalje.

„Srećo moja“ zato nije samo zbirka priča o jednom vremenu i jednom prostoru. Ona je pokušaj da se od zaborava sačuvaju ljudi koji možda nisu bili slavni, ali su bili dobri, njihove riječi, njihove kuće, običaji, vjera, ljubavi i životne lekcije.

A iznad svega – da ostane priča.

Jer, kako kaže Mijanović, čovjek priča da bi se priča nastavila.

I da se ne zaboravi.

Izdavač knjige je Zadužbina „Knez Miroslav Humski“, recenziju je napisala akademik Anđa Šušić, dok su dizajn korica i prelom povjereni Jovanu Vidakoviću.