Svjedočanstva koja ostaju: U Trebinju zabilježene priče o ratnim stradanjima

U Trebinju su snimljena prva svjedočanstva koja će biti dio jedinstvene audio-vizuelne baze Memorijalnog centra Republike Srpske, čiji je cilj da trajno sačuva lične priče o stradanju srpskog naroda u Odbrambeno-otadžbinskom ratu.

Snimanje je realizovano u saradnji sa Boračkom organizacijom grada Trebinja i Udruženjem Konjičana Republike Srpske, a svjedočanstva su ostavili članovi porodica poginulih boraca i ljudi koji su preživjeli ratna stradanja i logore.

Među onima koji su svoje porodično i lično iskustvo podijelili pred kamerama je Dobroslav Slijepčević, sin majora Vojske Republike Srpske Dragana Slijepčevića, koji je poginuo 27. septembra 1994. godine na Kiseru kod Boračkog jezera.

Slijepčević je za Radio Trebinje rekao da je bez oklijevanja prihvatio poziv Memorijalnog centra, jer smatra da živa svjedočenja imaju neprocjenjiv značaj za sadašnje i buduće generacije.

„Hiljade istorijskih knjiga koje će neko čitati za 200, 300 ili 400 godina ne mogu ni približno da dočaraju događaje onako kako to može živo svjedočenje. Danas imamo tehnologiju da sve snimimo, obradimo i sačuvamo za generacije koje dolaze i smatram da je to izuzetno značajno“, istakao je Slijepčević.

Prema njegovim riječima, svjedočenja ljudi koji pamte ratne događaje jedan su od najboljih načina da se mladima približe pojedinačne ljudske sudbine, bez preuveličavanja ili umanjivanja onoga što se dogodilo.

„Mladima treba na sve moguće načine približiti istinu onakvu kakva je bila. Živa svjedočenja su možda jedan od najboljih načina, posebno danas kada mladi mnogo više gledaju video-sadržaje nego što čitaju. Važno je da ova svjedočanstva nikada ne zamru i da svako ko želi može iz prve ruke da sazna šta se dešavalo ljudima u proteklom ratu“, naveo je Slijepčević.

On je pozvao članove porodica stradalih i ljude koji su preživjeli ratne strahote da se odazovu pozivu Memorijalnog centra i podijele svoja sjećanja.

„Čovjek je živ dok živi sjećanje na njega. Naša je dužnost, koliko god nam bilo teško, da čuvamo uspomenu na svoje najbliže, da o njima učimo svoju djecu i unuke i da to sjećanje prenosimo s koljena na koljeno. Riječ je o značajnoj i korisnoj akciji za cijeli naš narod i svako treba da ispriča svoje svjedočanstvo onako kako ga je doživio“, poručio je Slijepčević.

Svjedočanstvo je ostavio i Slavko Ninković, predsjednik porodica poginulih u Udruženju Konjičana Republike Srpske, čiji je otac Rajko, pripadnik Vojske Republike Srpske, stradao 12. maja 1992. godine u Konjicu.

Ninković je u proteklom ratu izgubio više od 15 članova šire porodice, među kojima su bili njegov otac, bliski rođaci, kumovi i prijatelji.

„O srpskim žrtvama dugo se nije govorilo i zato i poslije 34 godine moramo da kažemo šta je bilo i kako je bilo. Istinu prenosimo budućim pokoljenjima, ne da bismo mrzili, već da bismo znali šta se dogodilo. Ni meni nije lako da govorim o porodičnom stradanju, ali, koliko god bilo bolno, pričati se mora“, naveo je Ninković.

Njegova majka je, kako kaže, preživjela torturu i logor u Konjicu, dok je brat šest i po mjeseci proveo u logorima „Čelebići“ i „Musala“.

„Ljudima stane knedla u grlu kada treba da govore pred kamerom, jer ponovo otvaraju najteže rane. Ipak, svjedočanstva su neophodna da bi istina ostala zabilježena kao opomena. Rat je najveće zlo koje može da pogodi jedan narod i porodicu. Volio bih da se ništa od toga nije dogodilo i da rata nikada i nigdje više ne bude“, poručio je Ninković.

Predsjednik Boračke organizacije grada Trebinja Pero Vuković rekao je za Radio Trebinje da su prijedlog za saradnju sa Memorijalnim centrom objeručke prihvatili, jer živa riječ preživjelih i porodica stradalih mora ostati trajno zabilježena.

„Kultura sjećanja i živa riječ veoma su značajni za srpski narod. Svjesni smo stradanja tokom 19. i 20. vijeka, koje je mnogo veće nego kod ostalih naroda, i zato istina mora da pobijedi zaborav. Svjedočanstva se ne prikupljaju da bi podsticala mržnju, već da bi naši potomci znali šta se dešavalo njihovim precima i kako se slična stradanja više nikada ne bi ponovila“, poručio je Vuković.

On je naveo da Memorijalni centar planira nastavak snimanja, ali da dosadašnji odziv nije zadovoljavajući.

„Znamo da porodicama nije jednostavno da se vraćaju najbolnijim uspomenama, ali je to obaveza prema budućim generacijama. Trebinje je u Odbrambeno-otadžbinskom ratu izgubilo 260 boraca, dok je više od 800 boraca ranjeno i dalo dijelove svoga tijela. Prema njima imamo obavezu da čuvamo istinu i sjećanje“, istakao je Vuković, dodajući da bi trebalo da se i kroz obrazovni sistem više govori o Odbrambeno-otadžbinskom ratu.

Svjedočanstva za Memorijalni centar ostavili su i bivši logoraši Miroslav Čučak i Zoran Kuljanin. Čučak je govorio o šest mjeseci provedenih u logorima Gabela, Metković, Opuzen, „Lora“ i „Kerestinac“, dok je Kuljanin svjedočio o stradanju porodice u Konjicu i zatočeništvu u logorima Čelebići, Musala i Trnovo.

Svoje porodično iskustvo podijelila je i Milenka Brstina, kojoj su u junu 1992. godine nestali suprug Slavko, djever Boro i rođak Saša Brstina.

Iz Memorijalnog centra Republike Srpske pozvali su sve koji su izgubili članove porodice ili preživjeli ratna stradanja da podijele svoja svjedočenja. Zainteresovani ih mogu kontaktirati putem imejl adrese kontakt@mcrs.vladars.rs ili na broj telefona 051/222-999.