Do Slobodana Popovića nismo došli slučajno, zaputili smo se kod njega, u Ljubinje, namjenski, po priču koja miriše na kožu, gumu, špagu i na onaj posebni hercegovački mir u kome čovjek mnogo toga kaže i kada govori jednostavno. Dočekao nas je ljubazan domaćin sa suprugom, ali i kalupi za opanke različitih veličina, započeti parovi, materijal i neophodan alat.
Slobodan je sa nama podijelio svoju priču o zanatu koji polako nestaje i poneku uspomenu, a kaže da je, iako je odavno mogao ostaviti opančarstvo, nastavio da radi, ne samo zbog zarade, nego zato što mu je, kako kaže, ovaj posao drag.
„Odmaram se kad ovo radim. Sjedim, pravim opanke i ne znam tačno zašto mi je to drago, ali jeste“, kaže nam jedan od rijetkih ljudi u Hercegovini koji još ručno pravi tradicionalne opanke.
Rođen je na selu, u vremenu kada opanak nije bio scenski detalj, etno-suvenir, niti porodična uspomena ostavljena u vitrini, već osnovna, svakodnevna, nužna obuća. U njemu se išlo u školu, na njivu, za stokom, u goste, jednostavno u život, nosili su ga muškarci, žene i djeca, a pravili u gotovo svakom domaćinstvu.
Za izradu tradicionalne hercegovačke obuće korišćeni su drveni kalupi različitih veličina, a kožni kaiševi i pleteni dijelovi opanaka bili su prilagođeni potrebama svakodnevnog rada. U njima su se obavljali kućni i poljoprivredni poslovi, dok se za odlazak u crkvu ili grad čuvao poseban, uredniji par. Opanak je tako bio mnogo više od obuće, bio je mjera životnih prilika, vremena i rada.
„Svega je bilo, osim obuće, a i ona koju smo imali, brzo bi se razvalila. Opanak se nosio svakodnevno, tako da sam i ja osam godina išao sedam kilometara u školu u Ljubinje u opancima. Nije mi bilo teško, prosto se tako živjelo“, prisjeća se Slobodan Popović.
Iako je odmalena gledao starije kako prave opanke i znao osnovne pokrete, zanatom se ozbiljnije nije bavio sve do proteklog rata. Tada je, kao što se u teškim vremenima često dešava, potreba napravila majstora.
„Počeo sam u ratu, na ratištu. Imao sam raspored na jednom poprilično mirnom mjestu. Odjeće je bilo, ali se obuća poderala, a novca niotkud. Sakupio sam nešto improvizovanog materijala i sebi napravio opanke. Ti prvi su bili nikakvi, traljavi, ali su služili svrsi, pa nisam bio bos. A pošto su i oni oko mene bili prilično obosili, nastavio sam da radim. Sa svakim novim parom bili su sve bolji“, priča Popović.
Tu, u ratnoj nuždi, bez pravog materijala, bez udobnosti zanatske radionice i bez ikakve pompe, počela je priča koja će ga kasnije odvesti do kulturno-umjetničkih društava, naših ljudi u inostranstvu, folkloraša, kolekcionara, poklona, neobičnih narudžbi i opanaka koji su iz Ljubinja putovali daleko, dalje nego što je i sam mogao očekivati.
„Niko me nije posebno učio. Sve sam sam. Ne znam tačno ni kako, Bog me uputio na to. Nekad razmišljam zašto baš ja, zašto mi je Bog dao da ovo radim“, kaže.
Tradicionalni opanci i danas se izrađuju ručno od prirodne kože, za razliku od industrijske obuće, svaki par nosi lični pečat majstora koji ga je izradio, a na pitanje šta je najvažnije da bi opanak bio dobar, odgovor je kratak - kalup.
„Treba imati fin, dobar kalup, da bude prikladan nozi. Okružiš gumu, pa onda kalup, da imaš broj, da sve bude kako treba. To mi je bio najveći problem – kalupi, odnosno tesanje kalupa. Ali bio sam uporan, dok nisam došao do mjere“, objašnjava Slobodan.
Kalupe je, kaže, pravio sam. Od najmanjih do najvećih.
„Imam kalupe za bebe od godinu dana do broja 48. Djeca se krštavaju, pa roditelji traže male brojeve, a ipak su najčešći oni od 37 do 46. Te najviše i radim. A čak sam pravio i broj 51, samo sam produžio 48 i malo pojačao. To je bilo za jednog košarkaša iz Gacka koji igra u Beogradu“, dodaje Slobodan.
Kaže da prvi poslijeratni opanci nisu nastajali od materijala kakav danas nabavlja. Snalazio se kako je znao.
„U Mostaru je na Starom mostu jedan čovjek imao radnju. Imao je svega, ali ne i opanke. Preko jednog veterinara smo se upoznali. Tada nisam imao ni materijal, nisam znao gdje da ga uzmem. On mi je nabavljao gumu, a kože nije bilo, nego sam koristio vojničke opasače i od njih pravio opanke“, prisjeća se.
Danas je drugačije. Materijal se nabavlja sa više strana, pa je i sam proces, kako kaže Slobodan, postao svojevrstan krug.
„Gumu nabavljam u Sarajevu, kožu iz Beograda, ranije i iz Bjelovara, kopče su iz Novog Sada, špaga iz Dubrovnika. Nešto stigne poštom, nešto donesu naši ljudi. Dobro je što nas Hercegovaca ima svuda, pa samo ih iz moje kuće ima u Americi, Sloveniji, svuda“, priča Popović.
Dodaje da je nekada sve bilo drugačije. U selu je gotovo sve bilo pri ruci – koža, špaga, nešto materijala, dok su se kopče mogle kupiti u seoskim prodavnicama. Danas, da bi nastao jedan tradicionalni hercegovački opanak, materijal putuje mnogo više nego što je nekad putovao čovjek koji ga nosi.
„Sve stiže brzo. Samo, i to podiže cijenu“, kaže naš sagovornik.
Nakon rata, za Slobodana Popovića se brzo pročulo. Narudžbe su stizale od kulturno-umjetničkih društava, folkloraša, ljudi koji su željeli da očuvaju narodnu nošnju ili da dragoj osobi poklone nešto što ne može da se kupi u običnoj prodavnici.
Ovaj zanat neraskidivo je povezan sa krajem u kojem živimo i ljudima koji njeguju tradiciju. Možda upravo zato danas njegovi kupci nisu samo folkloraši, već i naši ljudi širom svijeta koji žele da sačuvaju nešto prepoznatljivo svoje.
„Pravio sam opanke za kulturno-umjetnička društva iz Sarajeva, Ilijaša, Bijeljine, Baščaršije. Pravio sam ih i za Rab, Split, Kaštela, Livno, zapadnu Hercegovinu, Vojvodinu, Gajdobru… Nekad po dvadeset, trideset pari, a za Rab su tražili i pedeset“, nabraja Slobodan.
Danas ga, kaže, mnogi nađu i preko Fejsbuka, jer informacije idu brže nego nekad, ali i dalje najbolja preporuka ostaje ona stara, od čovjeka do čovjeka.
„Kad se kulturno-umjetnička društva sastanu, jedni drugima kažu za mene. Tako to ide, čuju ljudi, pa naruče“, priča jedan od rijetkih opančara naših krajeva.
A narudžbe su stizale daleko.
„Prije dva mjeseca sam dvadeset pari poslao u Njemačku, a išli su u Rusiju, Australiju, Ameriku, Južnu Ameriku, čak i u Albaniju. Mislim da ih ima na svakom kontinentu, samo ne znam za Afriku“, govori, kao da i sam još provjerava mapu svojih opanaka.
Opanci su vijekovima bili dio svakodnevnog života u ruralnim područjima, a danas,u vremenu kada stari zanati polako nestaju, svaki ručno napravljen par postaje i mali dokaz da nasljeđe opstaje onda kada postoji neko ko ga strpljivo prenosi dalje.
Zato Slobodan o svom poslu ima jednu misao koja, čini se, najbolje opisuje sve što radi.
„Preko hiljadu duša sam obuo. I još razmišljam, u mojim opancima niko se ne sahranjuje. U njima se igra i pjeva. I kuće su ljepše kad ih imaju. Ima tu neke sreće“, kaže Slobodan Popović.
Nije to rečenica nastala za novine, nego naučena iz godina rada, iz posmatranja ljudi koji njegove opanke obuju na sceni, u kolu, na svadbi, smotri folklora ili ih odnesu na poklon.
Iako od tradicionalnog hercegovačkog opanka ne odstupa lako, bilo je i neobičnih narudžbi.
„Za jednu damu sam pravio opanke natikače, po specijalnom zahtjevu“, kaže kroz smijeh.
Bilo je i onih kojima je trebala dupla peta.
„Nije bio problem. Dupla guma, dupla peta. Napravi se. Samo, ne bi trebalo da se od tradicije mnogo odstupa. Kako je, tako je“, kaže Slobodan.
Tražili su mu i drugačije vrste opanaka, iz drugih krajeva. Jedan čovjek iz Potkozarja molio ga je da mu napravi baš onakav opanak kakav se tamo nosio.
„Nije pitao za cijenu, molio me kao Boga. Ali ja nisam znao kako. To nije naš hercegovački opanak, a ja znam ovo što znam“, iskren je Popović.
Kada radi sam, za jedan par trebaju mu dva dana.
„Ako je narudžba hitna, pomažu supruga i sin, jer onda ide brže. Dobro rade, ponekad ih malo ispravljam, ali dobro je“, kaže.
Jedan par danas košta od 130 do 140 maraka, zavisno od veličine i izrade. Donedavno je, kaže, prodavao i jeftinije, ali su materijal i dostava poskupjeli.
„Nikad mi niko nije rekao da je skupo. Ne cjenkaju se, čak me uvijek i počaste. Ja bih se još i potcijenio“, priznaje.
Nekada su se opanci u potpunosti pravili od kože, a ni današnji s gumenim đonom ne bi potrajali dugo kod svakodnevne upotrebe.
„Iako se opanci danas prave malo drugačije i đon je od gume, kada bi ih nosili čobani potrajali bi možda pola godine ili godinu dana. Ali, s obzirom da ih u današnje vrijeme najviše nose folkloraši, mogu trajati godinama, a vjerujem da će neki koje sam ja napravio, ako ih ljudi budu čuvali, dočekati i stotinu godina“, kaže Slobodan.
Zarada dobro dođe kao dodatak na penziju, ali ovaj posao ipak ne doživljava samo kao izvor prihoda.
„Ovako star, zaradim mjesečno više nego penziju. Moglo bi se od ovoga i živjeti, kad bi se čovjek više posvetio i radio na promociji. Ali meni je to više hobi, a novac dođe nekako pride“, kaže Popović, koji je penziju stekao kao profesionalni vozač kamiona.
Radiće, dodaje, dok bude mogao.
„Možda mi ovo i produžava život“, dodaje.
Među mnogim putevima njegovih opanaka, jedan posebno pamti. Oni su stigli i u samostan u Tirolu.
„Jedna sestra, Marta, bila je u Karitasu. Ako ima anđela na zemlji da hoda, to je bila ona, mnogo mi je pomogla oko jednog zdravstvenog problema. Ja sam joj poklonio opanke, a ona ih je odnijela u samostan u Tirol“, priča Slobodan i dodaje da su čak i ministri dolazili u Ljubinje po njegove opanke.
Ima u ovoj priči i jedan zanimljiv paradoks. Čovjek koji je obuo hiljade ljudi, sam opanke ne nosi.
„Jok, samo cipele“, kaže kratko.
Ni kao reklama?
„Nikad. Nisam ja hodajuća reklama“, dodaje uz osmijeh.
Ipak, ako ih on ne nosi, nose ih drugi. Nose ih folkloraši, djeca na krštenjima, naši ljudi u inostranstvu, oni koji žele da u kući imaju dio zavičaja. Nose ih i oni koji možda nikada nisu hodali hercegovačkim kamenom, ali su preko opanka poželjeli da ga osjete.
Iako je starih zanata sve manje, Slobodan se nada da će se ipak pojaviti neko mlađi ko će poželeti da nauči kako se prave opanci.
„Dolazio je jedan mladić iz Ljubuškog. Imao je oko 25 godina i želio je da uči. Sve sam mu objasnio, sve pokazao. Drago mi je bilo da počne, ali, ne znam zašto, brzo je odustao“, kaže.
Na kraju razgovora, koji nas je vodio od hercegovačkih ratišta do Raba, od Gacka do Beograda, od Baščaršije do Tirola, od opanaka za bebe do broja 51, Slobodan Popović kaže da voli pričati.
„Kad se priča, svašta dođe. Mene ruže što mnogo pričam, ali ja to volim“, govori.
I zaista, u njegovoj priči stalo je mnogo više od jednog zanata. Stalo je djetinjstvo u opancima, ratna nužda iz koje se rodilo umijeće, upornost čovjeka koji je sam sebe učio, materijal koji danas stiže sa raznih strana, porodica koja pomaže, kupci koji se ne cjenkaju, sestra Marta u Tirolu, folkloraši širom svijeta i jedan majstor koji i u poznim godinama radi jer ga to drži i odmara.
A mi vjerujemo da će, ako već nisu, opanci Slobodana Popovića stići i u Afriku, jer sve dok negdje neko igra u opancima iz Ljubinja, ostaće istina ono što je sam najljepše rekao:
„U mojim opancima se igra i pjeva.“
Igle od kišobrana
„Ima danas da se kupe gotove, namjenske igle za opanke. Ali, nisu to te. Ja najviše vjerujem ovima što sam pravim. Uzmem žicu od starog kišobrana, pa je oblikujem. Savijem kako meni treba, naoštrim, prilagodim ruci. Te su najbolje.
Svaki majstor vremenom nađe svoj način i svoj alat. Kod mene su ove zakrivljene igle od kišobrana. Neko bi bacio stari kišobran, a ja u njemu vidim alat koji mi može služiti godinama. Te igle moraju biti dovoljno čvrste da prođu kroz kožu i gumu, a opet savitljive baš koliko treba. Sa njima sam napravio ko zna koliko pari opanaka.
I to je, valjda, dio zanata, ne izrađuješ samo opanke, nego ponekad i alat kojim ih praviš.“
Od Bjeloševa Dola do šerifa u Teksasu
„Moj izvanji stric Danilo Popović otišao je u Ameriku 1907. godine, bježeći od austrijske mobilizacije, kao i mnogi mladići iz našeg Bjeloševa Dola. Krenuo je sa rođakom Milanom, ali su ih već u dubrovačkoj luci razdvojili, Milan je otplovio, a Danila su otkrili i skinuli sa broda. Ipak, nije odustao. Kasnije se ponovo ukrcao i stigao u Ameriku.
Nastanio se u Galvestonu, u Teksasu, oženio i dobio petoro djece, sinove Božidara, Tripa, Savu i Branka te kćerku Sofiju. Jedan od njegovih potomaka bio je čak 41 godinu šerif u tom gradu.
Danilo se nikada više nije vratio u Hercegovinu. Umro je u Galvestonu 1958. godine. Pisma su nekada stizala s obje strane Atlantika, imamo i poneku sliku i uspomenu, ali su vremenom i ta javljanja prestala. Takav je život, jedni odu, drugi ostanu, a priče su tu da ih pamtimo.“
U pauzama od opanaka – knjige
„Kad ne pravim opanke, volim da čitam. Svašta me zanima. Imam knjige ovdje, uz mene, pa uzmem i čitam. Nedavno sam završio jednu o putopiscu koji je davno prolazio ovim krajevima i opisivao Hercegovinu. Interesantno mi je kad pročitam kako je neko prije vijekova vidio naša mjesta, šta je zapisao i kako se tada živjelo.
Čitao sam, recimo, o starim zidinama i gradu kod današnjeg Ljubinja, pa sam razmišljao gdje je to bilo i kako su ljudi putovali. Sve treba znati. Čovjek uči dok je živ.“
Šta Vi mislite o ovome?