U Hercegovini je vrijeme postalo relativna stvar. Negdje se godine mjere kalendarom, a kod nas obećanjima. I to ne bilo kakvim – nego onim čuvenim: „za 15 dana“.
Tako je premijer Republike Srpske Savo Minić ovih dana došao u Trebinje i poručio da se „za 15 dana mora nastaviti izgradnja puta Tjentište – Foča. Samo što je narod u Hercegovini tu rečenicu već čuo toliko puta da bi je mogao izgovoriti i u snu. I to bez greške.
Nije prošlo mnogo, a onda je stigao i direktor „Puteva Republike Srpske“ Miroslav Janković sa novom dozom optimizma: za 15 dana tender za put preko Žegulje sa trećom trakom. Za 15 dana i tender za rehabilitaciju puta Trebinje – Bileća.
Tri puta. Tri velike priče. I sve – za 15 dana.
Da čovjek pomisli kako je Hercegovina neka vrsta građevinskog Dubaija, samo što se kod nas auto-putevi, magistrale i trake uglavnom grade u izjavama.
Jer, ruku na srce, Hercegovci već 15 godina slušaju iste rečenice. Samo se mijenjaju funkcije, mikrofoni i boja kravate. Put Trebinje – Bileća je toliko puta „pred početkom“ da bi se po tim najavama do sada moglo stići i do Beograda i do Beča. Put preko Žegulje svako malo „samo što nije“, a Tjentište – Foča je postalo simbol hroničnog političkog asfaltiranja bez asfalta.
Ironija je što su ovi putevi stvarno potrebni. Ne zbog političkih poena, nego zbog ljudi. Zbog bezbjednosti. Zbog turizma. Zbog privrede. Zbog života.
Put Trebinje – Bileća odavno nije magistrala nego test koncentracije i strpljenja. Žegulja je postala sinonim za sporost i opasna preticanja, a dionica prema Foči godinama izgleda kao da čeka neki bolji vijek, a ne bolji tender.
I zato narod više ne reaguje na pompezne konferencije. Hercegovci su oguglali na bagere koji stižu samo u TV prilozima i na rokove koji traju duže od mandata.
Ovdje više niko ne traži svečana otvaranja, makete, animacije i izjave. Narod bi se iskreno obradovao i običnoj tabli: „Radovi počeli“. Bez „za 15 dana“.
Jer u Hercegovini je tih 15 dana postalo najduža vremenska jedinica.
Šta Vi mislite o ovome?