Spasoje objasnio kako od jedne guske zaradi hiljadu KM

Iz hobija u posao: Spasoje Cvjetković iz Broda uzgaja rijetke rase i zarađuje od peradarstva

Spasoje Cvjetković iz Gornje Barice kod Broda već dvije decenije bavi se uzgojem rijetkih rasa peradi, proizvodnjom jaja, pilića i preradom mesa, pretvorivši svoj hobi u održiv i isplativ posao.

Ovaj 61-godišnjak uzgaja kokoške i patke, proizvodi jaja i piliće, pravi kobasice i guščiju mast, a uz sve to bavi se i golubarstvom, lovom i uzgojem cvijeća.

„Ove godine planiram proizvesti 3.000 pilića. Prije nekoliko godina proizvodio sam tri puta više. Nikada nisam imao problem da ih rasprodam. Najsrećniji sam među živinom. Moja supruga je zaposlena, sin i kćerka završili su visoke škole i otišli su svojim životnim putevima“, priča Spasoje, koji je po struci i bravar, moler, mesar i stolar.

Na svom uređenom seoskom domaćinstvu danas uzgaja četiri rase kokošaka – viandotu, australorp, nju hemšir i plimutrok, koje se ističu visokom nosivošću i otpornošću.

„Proizvodio sam i 10.000 pilića godišnje, kada su se sin i kćerka školovali. Sada su potrebe manje, pa sam i proizvodnju umanjio. Imam četiri rase kokošaka, viandotu i australorp u tri boje, nju hemšir i plimutrok. Sve ove rase su veoma rentabilne, godišnje snesu i do 300 jaja, zahvalne za uzgoj, robusne i atraktivnog izgleda. Porijeklom su iz Amerike, osim rase australorp, koja potiče iz Australije“, kaže on.

Posebno ističe isplativost proizvodnje guščije masti, navodeći da se od jedne guske može ostvariti značajna zarada.

„Od holomogorske ruske guske mogu se dobiti dva kilograma veoma ljekovite masti čija je cijena na tržištu 400 KM po kilogramu. Kad se tome dodaju meso i iznutrice za kobasicu, plus perje, računica pokazuje da se od jedne guske može zaraditi hiljadu maraka.“

Govoreći o počecima, Cvjetković ističe da je u početku uzgajao domaće kokoške, ali je vremenom prešao na rentabilnije rase.

„U početku, prije dvije decenije, uzgajao sam domaće kokoške međašice, ali sam shvatio da su mnogo unosnija matična jata poznatih sorti, cijenjenih zbog visoke proizvodnje jaja i kvalitetnog mesa, pod uslovom da nisu osjetljive na bolesti i da uzgoj ne zahtijeva velike troškove.“

On dodaje da potražnja za ovim proizvodima često prevazilazi njegove proizvodne kapacitete, te da peradarstvo u seoskim sredinama ima perspektivu.

„Kada bih bio 20 godina mlađi, kupio bih pusto imanje u selu, kakvih ovdje ima mnogo, nabavio opremu za proizvodnju pilića i druge peradi, radio desetak godina, a poslije poklonio onome ko želi da nastavi. Bilo bi dobro i meni i drugima.“