Svadba.jpeg

Hrvatskim portalima Srbi često služe za klikove, hrvatskim poslodavcima za sezonski rad, a nacionalistima kao opravdanje sopstvenog postojanja. Kada se, međutim, nacionalizam, biznis i mediji spoje, nastaju projekti koji postaju izuzetno isplativi i uticajni.

Jedan od takvih primjera viđen je prošlog ljeta, kada je koncert Marka Perkovića Tompsona u Zagrebu okupio oko 350 hiljada ljudi, uz prisustvo članova Vlade, koji su javnost uvjeravali da tolika masa ne može biti ekstremistička.

Ipak, u mjesecima nakon toga uslijedili su napadi na kulturne događaje, prekidi festivala i pritisci na umjetnike, sve do antifašističkih marševa koji su pokazali da postoji i druga strana kulturnog sukoba.

Istovremeno, tiše i manje upadljivo, pojavio se niz kulturnih sadržaja koji su počeli da razgrađuju narativ podjela. Serija „Tvrđava“, priča o zabranjenoj ljubavi Srbina i Hrvatice u ratnom Kninu, stekla je veliku gledanost i van Srbije.

Uslijedilo je i javno priznanje kaštelanskog influensera Marka Vuletića da živi u istopolnom partnerstvu sa Bogoljubom iz Kruševca, što je prihvaćeno bez značajnijih negativnih reakcija među pratiocima.

Kruna ovog mini-trenda je film „Svadba“, romantična komedija o ljubavi Srbina i Hrvatice, koji je za kratko vrijeme postao najgledaniji domaći film 21. vijeka u Hrvatskoj.

Iako kritičari ukazuju na mane – od šablonske radnje do neravnomjerno razrađenih likova – publika je prepoznala energiju, humor i temu koja i dalje nosi dozu subverzije.

Film se otvoreno šali sa nacionalnim i društvenim „svetinjama“, od crkve i politike do ratnih mitova i savremenih tranzicionih apsurda, uz oprezan, ali svjestan odnos prema devedesetim.

Posebna snaga „Svadbe“ leži u činjenici da podjednako privlači različite generacije, od starijih gledalaca do mladih koji za film saznaju putem društvenih mreža.

Uprkos istorijskim iskustvima koja pokazuju da popularna kultura sama po sebi ne mijenja političku stvarnost, uspjeh ovakvog filma djeluje ohrabrujuće u vremenu dominacije šovinizma i zabrana.

„Svadba“ možda nije remek-djelo, ali je važan podsjetnik da zajednički kulturni prostor i dalje postoji i da bez napora prelazi i nacionalne i generacijske granice.