Ako ovo prođe, sve prolazi: Zašto se ćuti na otimanje imovine SPC

Svakodnevno slušamo o borbi za imovinu Republike Srpske i tvrdnjama da ona ne pripada Bosni i Hercegovini. To je ustavno pitanje tačno, ali je prosječnom stanovniku Srpske složeno i apstraktno.

Ono što, međutim, svi razumiju jesu vijesti da se imovina Srpske pravoslavne crkve u Federaciji BiH upisuje na „državu“. I sasvim logično se postavlja pitanje: ako BiH nema imovinu, kako su onda crkve, crkvišta i groblja postali njeni?

Republika Srpska jeste sigurna kuća za Srbe u BiH, ali Srba ima i sa druge strane međe. Malo ih je, ali postoje. A tamo gdje naroda nema, ima svetinja. Ruđene, zapuštene, ali postoje i svjedoče da smo tu bili, da je to srpsko koliko i bošnjačko i hrvatsko. Nažalost, te svetinje su prepuštene same sebi i istoriji.

Vijest o uknjižavanju imovine SPC na „državu“ prošla je gotovo bez ikakve reakcije. A upravo tu je ispit zrelosti priče o zaštiti imovine. To je konkretan slučaj na kojem se može pokazati ima li BiH pravo na imovinu ili nema. Ako i ovo prođe bez odgovora, sve priče o principima postaju puka demagogija.

Ne treba se čuditi postupcima Federacije BiH. Da su Srbi ikada bili istinski prihvaćeni, ne bi skoro svako srpsko groblje bilo uništeno. Zabluda je bila vjerovanje da će se na rušenju stati i da se neće preći na uknjižavanje. Još je opasnija iluzija da FBiH ne želi da izbriše svaki trag srpskog postojanja.

To potvrđuju i reakcije iz Federacije na odluku Ustavnog suda BiH o „neustavnosti“ Vlade. Nije im bilo dovoljno što je Sud donio apsolutno nepravnu odluku, već im je zasmetalo i to što su sudije iz reda Hrvata glasale protiv. Dakle, problem je svako i najmanje iskoračenje iz stava da je sve što dolazi iz Republike Srpske neprihvatljivo.

Naivnih je uvijek bilo, ali su opasniji oni koji se zaklinju u srpstvo, a ćutke posmatraju šta se radi Srpskoj pravoslavnoj crkvi u FBiH. Da je u pitanju njihova fotelja ili partijska prostorija, digla bi se pobuna. Ovako, dok su fotelje sigurne, bez jednog groblja ili crkvice, misle, nećemo propasti. Pa zar?

Ako je zabrinjavajuće što Srbi u Federaciji nisu zaštićeni, još je alarmantnije što je pravna sigurnost uzdrmana i u Republici Srpskoj. Za nekoliko mjeseci iz Suda BiH, koji se stalno opisuje kao neustavan i antisrpski, stigle su dvije presude – jedna za rođendansku čestitku, druga za sliku na transparentu.

Kaže sutkinja Sena Uzunović da su povrijeđena osjećanja nekih Bošnjaka. Ali ako slavite mudžahedine i uzvikujete „Alahu ekber“, nema zakona koji će to sankcionisati. Ako je presuđen predsjednik Republike, ko garantuje da sutra neće biti presuđen bilo ko od nas? Sada je jasno – ne garantuje niko.

Predsjednik je političar i teško da će se naći neko dovoljno hrabar, ili lud, da ga uhapsi. Njega brane timovi pravnika i put do Strazbura mu je otvoren. A šta je sa, kako premijer voli da kaže, malim čovjekom? Ko će njega zaštititi?

Nije presudno šta mislimo o pojedincima. Ne moramo ih ni poznavati. Presuđeni su. A sutra to možemo biti i mi – ako povrijedimo „tanana“ osjećanja nekog mudžahedina ili ako se budemo držali Ustava Republike Srpske.

Premijer, pojedini političari i „bezbjednosni stručnjaci“ najveću opasnost, međutim, vide u mljekarima. Ne ruše, po njima, muslimanske političke, obavještajne, pravosudne i medijske strukture Republiku Srpsku, već mljekari. Njih pedesetak, kako smo vidjeli na mitingu. Ako i toliko.

A da smo upregli medijsku, stranačku i svaku drugu mašineriju da spriječimo pravno nasilje iz FBiH i sa nivoa BiH, onako kako je podignuta za mljekare, ne bi ni jedan grob, a kamoli groblje, bio uknjižen na „državu“.

Ognjište živi samo dok u njemu ima žara. Neko taj žar mora raspiriti. Ako se sve svede na „oštre“ tviter-reakcije čiji rok trajanja je jedan dan, ognjište će se ugasiti. A onda će i čitava Republika Srpska postati još jedna imovina uknjižena na „državu“.