Već duže vrijeme u Bosni i Hercegovini se govori o izgradnji Južne gasne interkonekcije, odnosno gasovoda kojim bi američki prirodni gas, preko Hrvatske, stizao na domaće tržište.
Taj projekat se u javnosti uglavnom predstavlja kao pitanje energetske bezbjednosti i diverzifikacije izvora snabdijevanja, s obzirom na to da BiH trenutno zavisi od jednog pravca i jednog dobavljača gasa.
Međutim, tek nedavno pojavila se informacija koja čitavoj priči daje novu dimenziju – planirana je izgradnja gasnih elektrana koje bi bile glavni potrošači tog gasa, prenosi Biznisinfo.
Ovaj podatak značajno mijenja perspektivu projekta, jer bi tri planirane gasne elektrane ukupne snage 1.200 megavata imale kapacitet gotovo jednak zbiru termoelektrana Tuzla i Kakanj, što ukazuje da je riječ o potencijalnoj promjeni temelja elektroenergetskog sistema Federacije BiH.
Elektrana snage 400 megavata, uz realan faktor rada, može godišnje proizvesti oko 1,8 teravat-sati električne energije, što odgovara potrošnji između 300.000 i 400.000 domaćinstava u BiH. To znači da bi tri planirane gasne elektrane imale proizvodni kapacitet približan potrebama oko milion domaćinstava.
Iako ta električna energija ne bi bila namijenjena isključivo domaćinstvima, upravo ova činjenica otvara suštinsko pitanje – šta su gasne elektrane, zašto se planiraju u BiH i šta stoji iza američkog interesa za ovakve projekte.
Gasne elektrane su postrojenja koja proizvode električnu energiju sagorijevanjem prirodnog gasa, koji se koristi za pokretanje turbina povezanih sa generatorima. Postoje jednostavne gasne turbine i kombinovane gasno-parne elektrane, pri čemu se u praksi sve češće grade ove druge, zbog znatno veće efikasnosti.
Kod savremenih kombinovanih elektrana, pored primarne proizvodnje struje u gasnoj turbini, iskorišćava se i otpadna toplota za proizvodnju pare koja pokreće dodatnu turbinu, čime se iz iste količine gasa dobija više električne energije.
Efikasnost ovakvih elektrana kreće se od 55 do 62 odsto, što je znatno više u odnosu na termoelektrane na ugalj čija je efikasnost oko 33 do 38 odsto. To znači manju potrošnju goriva, niže troškove i znatno manje zagađenje.
Iako nisu u potpunosti „zelene“, gasne elektrane emituju do 50 odsto manje ugljen-dioksida u odnosu na ugalj, uz minimalne emisije sumpor-dioksida i teških metala, zbog čega ih EU i SAD tretiraju kao tranzicionu tehnologiju između fosilnih i obnovljivih izvora energije.
Njihova velika prednost je i fleksibilnost, jer se mogu brzo uključivati i isključivati, što ih čini idealnim stabilizatorima mreže u kombinaciji sa obnovljivim izvorima kao što su vjetar i solarna energija.
Snaga od 400 megavata često se pominje jer takav kapacitet predstavlja optimalnu veličinu za regionalne centre i omogućava značajan uticaj na ukupnu potrošnju, dok bi tri takve elektrane predstavljale ozbiljnu zamjenu za dio kapaciteta na ugalj u Federaciji BiH.
Ključna činjenica koja se rijetko ističe jeste da gasovod nema ekonomsku logiku bez velikih i stabilnih potrošača. Upravo zato se gasovodi i elektrane planiraju zajedno, jer bez elektrana gas ostaje neisplativ, dok sa njima investitori dobijaju sigurnu potrošnju u narednih 30 do 50 godina.
Američke energetske kompanije ovakvim projektima povezuju infrastrukturu, energetiku i geopolitiku, osiguravajući dugoročne ugovore, stabilan povrat kapitala i strateški uticaj.
Za Bosnu i Hercegovinu, izgradnja gasnih elektrana predstavlja daleko više od energetskog projekta. Riječ je o dugoročnoj odluci koja može donijeti veću energetsku stabilnost i postepeno smanjenje zavisnosti od uglja, ali i obavezu koja će odrediti energetsku politiku zemlje za naredne decenije.
Ključno pitanje ostaje da li će ovi projekti biti realizovani uz jasne uslove, punu transparentnost i zaštitu javnog interesa, ili će postati dugoročna obaveza sa dalekosežnim ekonomskim i političkim posljedicama.
Šta Vi mislite o ovome?