Premijera filma „Đe ste pošli đedovi moji“ ganula trebinjsku publiku

U bioskopu Kulturnog centra prikazan je dokumantarni film “Đe ste pošli đedovi moji”, autora Ratomira Mijanovića, novinara iz Trebinja.

Dokumentarac, čiji je podnaslov "Priče o seobama i sudbinama", priča o ljudima većinom iz Hercegovine koji su krajem Drugog svjetskog rata kolonizovani u Vojvodinu.

Za pet dana obavljeno je preko pedeset razgovora, a svugdje je ekipa filma dočekana kao najrođeniji bez obzira u koje su vrijeme dolazili na razgovor.

Ovo je prvi dokumentarni film Ratomira Mijanovića koji je dosad napisao trilogiju, bavio se video formom montaža i prema njegovim riječima ovo mu je bio poseban izazov.

"Ljudi iz Nove Gajdobr izrazili su želju da se uradi jedan film kako bi se nekad reklo o 'osmoj ofanzivi', odnosno odlasku naših ljudi u Vojvodinu, Bačku, Srem, Banat. Moji Mijanovići su otišli u Klek, a drugi među kojima ima opet mojih Mijanovića su došli u Novu Gajdobru na Badnji dan 1946. godine. Učinilo mi se da je to interesantna tema i da treba da je obradim na jedan novi način. Da se napravi vremenski otklon od njihovog dolaska do današnjih dana. Podnaslov je 'Priče o seobama i sudbinama', znači ono kad su putovali i šta se sa njima događalo. Nakon filma sam primijetio da su njihove sudbine interesantne i da se o svakom mom sagovorniku može snimiti dokumentarni film", rekao je Mijanović.

Autor govori da je prvi njegov sagovornik Miloš Vasković, momak čiji je otac sa sestrom i ocem došao iz Berkovića, a čitavu porodicu su u Drugom svjetskom ratu ustaše zapalile na mjestu njihovog hotela.

"Njegov otac nije uspio da pogleda film jer je umro na dan premijere, na Vasiljevdan. Nakon toga imamo priču o čovjeku koji je čitav život proveo kao željezničar na stanici u Novoj Gajdobri. Tu je i priča o dvije sestre bliznakinje Kosić koje su najstarije srpske bliznakinje (1937. godište)", priča Mijanović.

Ratomir ističe i jednu zanimljivu priču o Marku Kuriliću iz Dračeva koji i danas čuva opanke u kojima je došao u Novu Gajdobru.

"Priča o baki Dosti Žarković koja mi je pričala kako su ustaše ubile njenog oca i dva strica te ih bacili u jamu Gavranica. Dok je o tome pričala zaplakao sam nad tom teškom sudbinom. U mojim očima vidjela je suze nakon čega je i ona počela da plače, a detalj sa maramicom kojima sam brisao suze ostao je u filmu", emotivno nam govori Mijanović.

U tim ljudima i danas živi Hercegovina, da se mi u Hercegovini možemo postiditi koliko malo volimo grudu u kojoj živimo.

Kolonisti kažu da su došli na Badnji dan, a dočekale su ih saonice i veliki snijeg. Došli su u kuće u kojima su prije živjeli folksdojčeri, a to su bile prazne i opustošene kuće.

Ljudi su sačuvali govor iz Hercegovine, a žene iz Gacka, Ljubinja pričaju kao da nikad nisu otišle u Vojvodinu.

"Impresionirala me ogromna ljubav prema Hercegovini koju svi imaju. Svi oni redovno dolaze u Hercegovinu od pojedinaca do KUD 'Jovan Dučić' koji je inicijator ovog filma (redovan na smotri folklora koju organizuje ANI 'Jovan Dučić'). Teže je nama otići u Bileću nego njima iz Vojvodine do Trebinja. Primijetio sam da ova generacija ljudi voli Hercegovinu najviše jer su je zavoljeli preko svojih predaka pa do rata (1991-1995) u kome su pokazali ogromnu solidarnost. Kako je dalje išlo sve se više produbljivalo i ta djeca redovno dolaze na jug", punog srca govori Mijanović.

Film koji traje 60 minuta prošao je kao tren, a mnogima je poneka suza kanula niz lice.

U filmu ima mnogo interesantnih detalja kao što su pjevačka ženska i muška grupa guslarskog društva "Vojvoda Gligor Milićević" iz Bileće pronašla stare pjesme koje su se pjevale u vozovima i otpjevali ih u filmu.

U realizaciji filma pomogao je i "Glas zemlje Hercegove" sa Radomirom Vučkovićem, a Miroslav Pudarić je odradio montažu.