Slobodan Nikić za TrebinjeLive: Iz Trebinja nosim pršut, sir, med i lijepe uspomene

Slobodan Nikić je najtrofejniji vaterpolista u istoriji svjetskih prvenstava, kao i jedan od najtrofejnijih srpskih olimpijaca. Od 29 medalja na raznim takmičenjima 21 je zlatna, a po četiri srebrne i bronzane medalje.

Njegov boravak u Trebinju iskoristili smo za razgovor za TrebinjeLive.info.

Trenutno je trener VK "Vašaš" i sa tim klubom ima ugovor do 2026. godine. Iako je veliki fan Predraga Mijatovića i FK "Partizan", između ovog sporta i košarke izabrao je ovaj vodeni sport.

Majka mu je iz Herceg Novog i ljeti je dolazio ovaj grad i plivao je dobro. Igrom slučaja živio je na beogradskoj Banjici pored Partizanovog bazena.

"Bio sam i malo krupniji, bucmastiji tako da je više bilo realno da igram vaterpolo nego fudbal", ovim riječima Nikić je počeo razgovor za TrebinjeLive.info.

Od 2003. do 2016. godine proveo je u reprezentacijama SR Jugoslavije, Srbije i Crne Gore i Srbije i rekao je da će taj period pamtiti po stresu, odgovornosti i velikom željom za pobjedom.

"Onaj ko igra za reprezentaciju Srbije nosi poseban pritisak jer su se stalno osvajale medalje i velika su očekivanja. Moj je utisak da je to bilo najteže iznijeti i ja sam bio timski igrač. Uvijek sam bio za grupu, za tim i to je bio jedan od razloga zbog čega smo bili tako uspješni. Među nama je uvijek bilo više onih kojima je stalo do kolektiva nego pojedinačnog učinka ili do pojedinačnih trofeja. To je ono što mene nosi kroz život i drago mi je da to mogu prenijeti na svoju djecu, igrače i ljude oko sebe – da je ekipa uvijek ispred pojedinca", kazao je Nikić.

To se vidjelo i u klubovima u kojima je igrao – Pro Reko (Italija) i Ferencvaroš (Mađarska) sa kojima je osvajao Ligu šampiona, nacionalna prvenstva i kupove, sa Olimpijakosom (Grčka), Galatasarajom (Turska), Partizanom, Jadranom iz Herceg Novog... (nacionalna prvenstva i kupove), a sa Vašašom je kao trener u sezoni 2022/23.godine osvojio Kup Evrope.

Od pregršt medalja kaže da mu je najdraža medalja sa Olimpijskih igara u Rio de Žaneiru 2016. godine.

"To je bila moja posljednja utakmica za reprezentaciju i osvojeno olimpijsko zlato koje se čekalo od 1988. godine. To je za mene bio veliki teret koji sam nosio sve do poznih igračkih godina iako sam više puta osvajao svjetska i evropska prvenstva i falila mi je ta najbitnija medalja (iako je imao srebrnu i bronzanu olimpijsku medalju). Drago mi je što sam na taj način završio sa reprezentacijom. Mogao sam da igram još koju godinu, ali sa najljepšom zlatnom medaljom sam završio reprezentativnu karijeru. Uvijek kad se sjetim reprezentacije lijepo mi je i budi mi lijepe uspomene. Sa tim zlatom sam zaokružio niz medalja i prestao sam da igram za reprezentaciju, da dođu mlađi i da dobiju šansu", objasnio je Nikić.

Nikić izdvaja i 2009. godinu kada je u Rimu na Svjetskom prvenstvu Srbija bila prvak i formirala se nova generacija koja je bila dominantna u svijetu i osvojila sve moguće medalje.

"Drago mi je što smo postavili sistem i način na koji se dolazi do medalja i da su generacije koje su poslije došle uspjele još dva puta da osvoje olimpijsko zlato", rekao je Nikić.

Sa svojim kumom Živkom Gocićem oprostio se od reprezentacije Srbije u utakmici sa reprezentacijom svijeta pred punim Tašmajdanom.

"Oprostio sam se u trenutku kad je vaterpolo dokazao da je naša reprezentacija pokazala da je spremna i da može da osvoji olimpijsko zlato. Mnogi su komentarisali da osvajamo svjetska, evropska zlata, ali ne i olimpijsko. To je bila kruna uspjeha Gocića i mene i oprostiti se sa svjetskim igračima", rekao je Nikić.

Dosta ljudi ga sretne i govore mu kako je to bila lijepa oproštajna utakmica, a prošlo je osam godina. Na toj utakmici (protiv "Tima svijeta") zabilježeno je u anale da je Nikić dao gol nogom iz peterca, a to nije niko do tada uradio u svijetu (u bazenu).

"Čudna je to priča. Taj šut sam vježbao godinama od malih nogu. Mislim da uvijek treba raditi na kreativnosti što se tiče mladih igrača. Uvijek sam probao nešto novo, šuteve sa lijevom rukom, desnom nogom i na toj utakmici moj kum Vanja Udovičić je bio u prvom redu na tribinama i podsjetio me da probam nogom dati gol iz peterca. Znao je da sam to vježbao. Desio se peterac i ja sam šutnuo nogom. To je bio veliki rizik da pred nekoliko hiljada ljudi udariš nogom, a da ga ne daš. Imao sam sreću da je lopta ušla u gol, a ljudi se toga sjećaju i danas mi prilaze. Drago mi je da je ta lopta ušla u gol jer ne bi bilo isto da nije", prisjeća se Nikić.

Uz Duška Pijetlovića je bio centarski par reprezentacije Srbije, a imali su različite stilove.

"Mi smo jedan drugog 'gurali' i uzimali ono što je najbolje jedan od drugog. Što se mene tiče Duško je najbolji centar koji je ikada igrao vaterpolo, a još traje. On je drugačiji od mene, onako razoran uzeo bi brže poziciju, raznosio bi. Ja sam više igrao na pokret i pratio bih igru te smo se dobro nadopunjavali. Nikad nije bilo ljubomore ili sujete, ne daj Bože. Drago mi je da je nastavio reprezentativnu karijeru i još jednom osvojio olimpijsko zlato", objašnjava Nikić.

Slobodan Nikić je svoju igračku karijeru završio u mađarskim klubovima VK "OSC", VK "Ferencvaroš" i VK "Vašaš", a nakon toga dobio je mjesto trenera u mlađim kategorijama Ferencvaroša.

"Ovo mi je četvrta trenerska sezona u Vašašu i sasvim je druga priča kao trener i kao igrač. Mislim da je posao trenera dosta stresan i težak posao i ko god nije stao u cipele trenera, pogotovo na nivou da mora da osvoja trofeje, ne zna kakva je to obaveza. Ja učim, radim, pokušavam da se usavršavam da budem sve bolji i bolji. Osvojili smo Evro kup protiv VK 'Savona' u sezoni 2022/23. godine i na to sam ponosan jer smo nakon dvije decenije osvojili Kup, a sada Vašaš nakon 12 godina igra Ligu šampiona", jasan je Nikić.

U Partizanovoj vaterpolo školi su ga učili i naučili da je motiv "Igraj i pobijedi".

"To je isto kao u školi Barselone 'La Masija', gdje uče djecu od devet, deset godina kako se dodaje i kad izgube loptu da odmah idu na presing. Tako su i nas učili tom motu 'Igraj i pobijedi' i to naučiš dok si mali. Ako si u sklopu takvog sistema i grupe ljudi to se podrazumijeva", u jednom dahu je rekao Nikić.

Djeci poručuje da se do devetnaeste godine bave sportom i da se roditelji ne zaluđuju da im djeca budu šampioni jer velika su odricanja, a djeca zapostave školu i obrazovanje.

Mladi treba da imaju dobrog psihologa, pedagoga kao trenera, a onda ako se nekom mladom ukaže prilika da postane profesionalni igrač i ako neki eksperti to prepoznaju (bez da se pravi fama oko njega) treba se tome posvetiti profesionalno.

"Desi se često, na primjer u vaterpolu, da ljudi sa 35 godina završe karijeru i da nisu ništa mogli da ulože i uštede i nađu se bez obrazovanja. Poželio bih svima da se do 18, 19 godine bave sportom i nije bitno koja liga, već da pronađu ono što vole, da budu uporni i to je neki cilj. Ja imam djecu i učim ih da budu u grupi, da poštuju, da znaju da se odnose prema drugima i da stvaraju timski duh. Sve će im to pomoći, da ne govorimo o disciplini koja je poznata u vaterpolu uz red i rad. Mi smo u vaterpolu na tome odgojeni i specifični smo", iskren je Nikić.

Na kraju razgovora Nikić nije krio zadovoljstvo što Trebinje kao grad sa 25.000-30.000 stanovnika ima zatvoreni olimpijski bazen.

"Trebinje je dosta dobilo sa bazenom, da djeca plivaju, da se bave vaterpolom i ovo je velika stvar za ovaj region. Ovo je prelijepo zdanje i nadam se da je ovo početak lijepe vaterpolo i plivačke priče. Otac mi je porijeklom iz Nikšića i vidim jednu povezanost u ljudima, u toj dobroti, energiji, svakodnevnoj komunikaciji. Prelijep je centar grada sa platanima i predivan je osjećaj biti u ovakvom gradu jer su ljudi toliko normalni, fini i ljubazni da nemam riječi. Ovo je za mene melem za dušu kada dođem u Trebinje, grad u kome su nas ljudi lijepo sačekali od vozača autobusa koji nas je dovezao sa aerodroma u Dubrovniku do osoblja hotela, ljudi zaposlenih na bazenu. Drago mi je da grad napreduje, da se ekonomski diže i da ima sve više i više turista. Iz Trebinja nosim pršut, ovčiji sir, med i lijepe uspomene. Vidimo se uskoro", završio je Nikić.