Iako je imao samo 40 godina, Gvozden je bio jedan od najstarijih ministara u Vladi Republike. Ministar finansija. Svi su došli na vlast poslije poznatih dešavanja na Sivoj gredi, koja su rezultirala svrgavanjem stare garniture komunista, umjesto kojih su vladu formirali njihovi mladi drugovi. „Mladi i lijepi”, kako su ih iz milošte nazivali, mada je, ruku na srce, postojao i jedan drugi, ne baš nježan, opisni nadimak – „džemperaši”.
Interesantna je činjenica da je predsjednik vlade bio najmlađi član kabineta sa samo 33 godine, ali je njegov nadimak Sablja najbolje dočaravao doraslost najodgovornijoj funkciji u državi. Svakako, da bi se grdno pogriješilo ukoliko se na početku priče ne bi istakao najvažniji detalj – da je tekla sredina 1994. godine, kada je Republika bila hermetički okovana sankcijama Savjeta bezbjednosti Organizacije ujedinjenih nacija zbog poznatog građanskog rata u Bosni i Hercegovini i navodne pomoći Republike jednoj od strana u sukobu.
Gvozden je sjedio na prednjem sjedištu službenog „mercedesa”, dok su iza njega bili ministri policije i zdravlja. Vraćali su se sa aerodroma u Tirani, odakle su odletjeli prema Rimu. Avioni republičke aviokompanije bili su više od godinu dana prizemljeni za međunarodne letove pomenutim sankcijama, pa se na vrlo rijetka službena putovanja u inostranstvo putovalo iz glavnog grada tradicionalno prijateljske Albanije, čiji aerodrom im je bio najbliži.
Ministri su bili u povratku, na domaku Prijestonice, poslije uspješno obavljenog zadatka. A zadatak je bio vrlo neobičan i delikatan, u stvari jedan od onih državnih poslova koji se obilježavaju šifrom „strogo pov.”. Naime, u kešu su iz Prijestonice ponijeli u Rim svaki po deset miliona dolara iz državnog trezora i deponovali ga na svoje ime u Katoličkoj banci Italije. Takvim novcem, sada fiktivno u ličnoj svojini, trebalo je da se obavljaju najosnovnije državne finansijske transakcije, jer privatni tokovi novca i kapitala nisu bili obuhvaćeni kaznenim mjerama međunarodne zajednice. Prije polaska, trojica ministara su se pribojavali eventualnih nepredviđenih problema u kontaktu sa aerodromskom policijom i carinicima, ali se ispostavilo da je njihov strah bio bezrazložan, jer je čitavu akciju osmislio i do u tančine pripremio njihov šef Sablja, preko svojih prijatelja, biznismena iz talijanske regije Pulja.
Kada su prelazili Most narodnog heroja, nadomak zgrade vlade, Gvozden se sjetio studentskih šetnji sa Ljiljom preko tog mosta, i brze Rijeke ispod njih, kojoj su se zavjetovali na vječnu vjernost, bacavši u talase različite intimne predmete kao dokaze ljubavi. Potpuno ju je oborio sa nogu, a vjerovatno i prelomio u svoju korist njenu uvijek tajnovitu žensku odluku, kada je za tanku metalnu prečku obližnjeg Visećeg mosta zakačio i zaključao mali katanac sa izgraviranim njihovim imenima, a ključ bacio u Rijeku! Tada je kao apsolvent ekonomskog fakulteta, koji je još uvijek stanovao u studentskom domu sa dvojicom zemljaka sa sjevera, maštao o bilo kakvom poslu u Prijestonici, gdje je sa roditeljima živjela Ljilja. Posrećilo mu se, pa je uz pomoć jednog rođaka, dobro pozicioniranog u Beogradu, dobio posao u računovodstvu Fabrike građevinskih mašina „Lovćenac”. Čim je i ona diplomirala na arhitektonskom fakultetu, vjenčali su se i iznajmili mali stan u Bloku IV. Uskoro im se rodila i kćerka Zoraida. Ljiljina karijera je išla vrlo oštrom uzlaznom linijom jer je poslije pobjede na konkursu za idejno rješenje popularnog gradskog stepeništa „Stari basamaci” dobila zaposlenje u Republičkom arhitektonskom birou, i sa dvojicom starijih autoritativnih kolega uključena u prvu ekipu projektanata. To se za Gvozdena ne bi moglo reći, jer je tavorio u računovodstu pomenute fabrike, uz mali pomak koji je ostvario izborom za sekretara Sindikalne organizacije. Za taj „uspjeh” bila je presudna njegova popularnost među običnim radnicima, koju je uživao kao kršni sjevernjak, uz to korektan kolega, ali i dobar harmonikaš na sindikalnim proslavama. Tako je bilo sve do poznatih antibirokratskih zbivanja i pomenutog događaja na Sivoj gredi, kada je na mitingu ispred zgrade Vlade slučajno, ali vatreno, pročitao pismo podrške u ime svoje radne organizacije. To je učinio umjesto mladog i ambicioznog inženjera, šefa proizvodnog pogona, koji je pismo i sastavio, ali je baš toga dana dobio visoku temperaturu. Gvozdenovo inspirativno čitanje bilo je zapaženo i više puta reprizirano na prijestoničkom televizijskom kanalu, tako da je meteorski katapultiran u samu orbitu političkih zbivanja i vrlo brzo poslije prvih demokratskih izbora našao se na listi mandatara – harizmatičnog Sablje.
Gvozden ni u najslobodnijim maštanjima nikada nije pomislio da će jednog dana biti direktor „Lovćenca”, a kamoli resorni ministar u Vladi Republike, sa luksuznim kabinetom i dvije sekretarice, te vozačem i tjelohraniteljem, i da će sa deset miliona dolara u putnoj torbi putovati na jedan dan avionom u Rim! I svakako, da će stanovati u četvorosobnom stanu na Goričini, čija se gradnja upravo privodila kraju.
Ljilja nije bila oduševljena njegovom političkom karijerom i vrtoglavo brzim bogaćenjem (kao ministru finansija „pripadalo” mu je 10% takse na akciznu robu). I to u vremenu nezabilježene inflacije i siromašenja običnog naroda, kakvi su uostalom bili i njihovi roditelji, pa su i odnosi među njima postepeno postajali sve napetiji. Ljilju je jako nerviralo njegovo bančenje u vladinoj vili na Goričini ili primorskim hotelima rezervisanim za političku elitu. Šuškalo se po gradu da su džemperaši, pored toga što su mladi i lijepi, i svega željni, pa i mladog ženskog društva, koje im se u kuloarima pripisivalo. Gvozdena je, sa druge strane, do ludila dovodilo Ljiljino otvoreno simpatisanje Liberalne partije i njenog vođe, čijoj se oratorskoj vještini otvoreno divila, čak i na protokolarnim ministarskim prijemima ili skupovima vrhuške Gvozdenovog DSP-a. Jednom, poslije supruginog javnog oduševljenja pjesmom „Kari Šabanovi”, koju je popularni liberal maestralno odrecitovao iza skupštinske govornice, Gvozden je bio pozvan u Sabljin kabinet, odakle je poslije samo dva minuta izletio smušen i crven kao paprika... Njegov vozač se kasnije izlanuo da je tog dana u dva navrata, za vrijeme vožnje, vidio šefa kako maramicom briše oči, na zadnjem sjedištu...
***
Sa mjesta saobraćajne nesreće ekipa hitne medicinske pomoći je već bila otišla i odvezla povrijeđenu osobu, a policija je uveliko vršila uviđaj, kada je uz pratnju nekoliko auta sa plavim rotacionim svjetlima na lice mjesta dovezen premijer. Čovjek u crnom odijelu, sa bubicom u uhu, mu je prišao:
– Dobro veče... oprostite, dobro jutro, gospodine predsjedniče, već je tri sata!
– Kada?
– Prije četrdeset minuta!
– Kako?
– Sletio sa puta i zabio se u stijenu!
– Sam?
– Ne, gospodine predsjedniče! Sa ženskom osobom!
– Supruga?
– Ne!
– Novinari?
– Ne znaju... za sada!
– Da vidim!
– Izvolite, gospodine predsjedniče!
Pošli su prema tijelu koje je bilo prekriveno bijelim bolničkim čaršavom. Čovjek sa bubicom u uhu je otkrio leš. Premijer je nekoliko trenutaka sa čeličnom maskom na licu posmatrao prizor, a onda se naglo okrenuo i žurno uputio prema svome automobilu.
U isto vrijeme, na rampi prijestoničkog urgentnog centra iz sanitetskog automobila hitne medicinske pomoći preuzeta je povrijeđena ženska osoba i stavljena na kolica. Nalazila se u dubokoj komi, sa velikom ranom na lijevoj sljepoočnici. Bio je evidentan i prelom obje natkoljenice. Medicinske sestre na Odjeljenju intenzivne njege su se pogledale i ujele za donju usnu kada su pri presvlačenju povrijeđene prepoznale mladu i zgodnu manekenku Lanu, koja je te godine kao top-model uspješno kročila na trnovitu manekensku pistu...
***
Deset dana poslije sahrane, Ljilja je iz Kabineta predsjednika Vlade dobila poziv da svrati na kratak razgovor kada bude preuzimala muževljeve lične stvari iz njegove kancelarije. To je i učinila. Predsjednik je bio vidno ganut susretom sa njom i vrlo pažljiv u ophođenju:
– Znam da prolazite kroz vrlo težak životni period, gospođo Ljiljo. Ova država će znati da cijeni žrtvu koju je za nju podnio Vaš suprug...
– Pa, gospodine predsjedniče, sve je ispalo tako groteskno! Sve znate!...
– Ovaj... kako je Vaša Zoraida? Jako mi je žao... Ona je snažna djevojčica, prebrodiće ovaj udarac! Mi ćemo se pobrinuti za njeno dalje školovanje u najelitnijim svjetskim školama. Ono bijaše klavir, je li tako? Talentovana je na tatu...
– Na mene, gospodine predsjedniče! Na mene! Njen tata je više volio Vaše jeftine zabave uz harmoniku i pjevaljke na stolovima, Vi ste...
– Gospođo Ljiljo, pređimo na stvar zbog koje sam Vas zvao da se sastanemo! Vi sigurno znate da se na računu Vašeg supruga, kao uostalom i nas, još nekoliko ministara, nalazi u Rimu deponovana suma od deset miliona dolara državnog novca... Da bi se mogle obavljati državne transakcije... Vidite šta nam čine ovi sa zapada... Vi ste formalni nasljednik toga novca pa sam Vas, kao damu, mislio zamoliti da u što kraćem roku sa novim ministrom finansija i ljudima iz obezbjeđenja odletite u Rim i... je li... vratite novac... odnosno, prebacite ga na račun novog ministra.
Ljilja nije mogla da povjeruje svojim ušima, ali je jasno čula sopstveni prkosni glas:
– A šta ako neću da ga vratim, gospodine predsjedniče!?
Lice čovjeka preko puta nje se naglo izobličilo, uz njemu potpuno stran paničan pogled. Donja vilica mu se spustila, a inače, u normalnim prilikama nevidljivi, zubi su se pokazali.To je trajalo samo trenutak, predsjednik se sabrao, pa uz opasan bljesak u očima rekao:
– Vi se to svakako šalite, gospođo Ljiljo, u stvari, bolje za Vas da je to samo šala! Mi imamo rješenja za sve probleme, nekada i vrlo bolna! Ne zaboravite to!
Naglo je ustao iz fotelje i pozvao sekretaricu...
Ljilja se uputila kući sa prkosnim izrazom na licu koji je povremeno bio dopunjavan sarkastičnim osmijehom i bljeskom u očima, sličnim predsjednikovom...
***
– Halo! Zdravo Eržika, Ljilja iz Prijestonice ovdje! Kako si?
– Ljilja! Kakvo prijatno iznenađenje! Dobro sam, kako si ti?
– Dobro. Kako tvoja porodica
– Ma... ja i Đula smo, nažalost, pred razvodom... Jednostavno, više nije išlo...
– Žao mi je, ja...
– Ma ništa, život teče dalje, mogu li nešto učiniti za tebe?
– Da! Treba mi mala tehnička usluga!
– Samo reci. Pratim situaciju kod vas u Republici... Žao mi je zbog svega!
– Znam draga Eržika! Imam neki posao vezan za Beograd i Rim... Letjela bih od tebe, iz Budimpešte... Zbog ovih sankcija... Možeš li, molim te, da mi izvadiš dvije avionske karte na relaciji Budimpešta – Rim, za subotu poslijepodne. Vozom dolazimo u Budimpeštu u subotu ujutro, pa ćemo se vidjeti. Nadam se da ćeš imati vremena?
– Za tebe uvijek! Nismo se vidjele od Kongresa arhitekata u Parizu! Ovaj... na čija imena da izvadim karte? Na tebe i Gvozdena?
– Ne, on će ostati u Prijestonici! Putujemo ja i Zoraida...
– Lijepo! Povratne karte?
– Ne, karte u jednom pravcu! Budimpešta – Rim...
***
U Slanom, poznatom republičkom banjskom lječilištu, te 1995. godine, na rehabilitaciji je bilo mnogo srpskih boraca iz susjedne Hercegovine, koji su ranjeni u sukobima sa Hrvatima, u rejonu Popovog polja. Jedan od njih, zgodan mlad čovjek sa dužom plavom kosom, i sa lijevom rukom koja mu je visila niz tijelo, izazivao je simpatije kod banjskog osoblja svojom brigom prema mladoj pacijentkinji Lani, koja je poslije mjesec dana provedenih u komi, te jedne teške neurohirurške operacije i dvije komplikovne ortopedske, već drugi put boravila u Slanom, na oporavku. Nakon ustajanja iz kolica, bila je na dobrom putu da odbaci i preostalu štaku i da se malo-pomalo vrati u normalan život. Nažalost, bilo je evidentno da taj normalan život neće podrazumijevati nastavak obećavajuće karijere top-modela i manekenke, jer je stravična saobraćajna nesreća iz koje je jedva izvukla živu glavu zauvijek sahranila sve njene snove o uspjehu u svijetu mode i glamura. I ne samo to, već je znala da će morati dobro zapeti kako bi obezbijedila sebi bilo kakav posao, pošto su sankcije međunarodne zajednice opustošile Republiku i ogroman broj ljudi dovele na rub egzistencije. Plavi udvarač je činio sve kako bi je privolio da zajedno nastave život u lijepom Trebinju. Osoblje lječilišta je navijalo za njega...
Jednog mirnog poslijepodneva, dok je Lana sjedila u kafiću „Amfora” i gledala u more, razmišljajući o životu koji je pred njom, primijetila je izuzetno zgodnog mladog čovjeka, za koga se odmah moglo reći da je stranac. Lijepo i skupo obučeni ljepotan sa kovrdžavom crnom kosom i bradom. Sa sunčanim tamnim naočarima, u kožnoj jakni i farmerkama. Lana je čak uspjela da vidi mali bodež na vanjskoj strani luksuznih cipela, simbol brenda Paciotti.
U desnoj ruci je nosio reklamnu papirnu kesu na kojoj je pisalo Roma. Uzdahnula je sjetivši se svog prošlog života, ali se uznemirila kada je vidjela da mladić ide upravo prema njenom stolu? Stao je ispred nje i nasmijao se pokazavši niz savršenih bijelih zuba. Progovorio je na srpskom jeziku sa karakterističnim talijanskim akcentom:
– Vi ste Lana?
– Da, ja sam...
– Imam poklon za Vas – rekao je, i na sto stavio onu kesu.
– Za mene? Ovaj... od koga?
– Šalje Vam osoba koja Vam želi sve najbolje rekao je mladić, pa se uz ponovni osmijeh blago poklonio i udaljio...
Lana je žurno odšepala u svoju bolesničku sobu, praćena nejasnim uzbuđenjem i radoznalošću. Sjela je na rub kreveta i iz kese izvadila lijepo zapakovan paketić. Pošto je skinula omot od crnog pak-papira u rukama joj se stvorila zgodna bijela kartonska kutija, zrnastog reljefa, na kojoj je pisalo:„Banca Cattolica Italiana”, a ispod toga broj 100.000!
Dok je osjećala ubrzavanje sopstvenog disanja, znak „$”, koji se nalazio iza cifre, počeo je da joj igra pred očima. Kada je sa strahom otškrinula poklopac od kutije, zabljesnulo ju je zelenilo uredno složenih boksova banknota. Na njima je odmah primijetila malu ceduljicu, koju je drhtavim rukama otvorila i poluglasno počela da čita:
Poštovana Lana,
Vašim posrtanjem, ali i stradanjem, učinili ste da moj život krene jednim novim, neočekivanim i uzbudljivim tokom.
Red je da i ja nešto učinim za Vas, i za Vaš novi početak. Poklon Vam je upravo uručio moj mladi suprug Paolo.
U njemu ste sigurno prepoznali Vašeg kolegu.
Naime, Paolo je vrhunski italijanski maneken. Top-model.
LJ.
Šta Vi mislite o ovome?