Dragan R. Kovač: Prostitutka

Ronioci Odjeljenja za specijalne intervencije državnog preduzeća „Hidroelektrane na Ponornici”, poslije dva dana od nestanka, pronašli su tijelo dotične Desanke Palagruže, koje je bilo upleteno u granje ispod najdonjeg mosta. Ljekar  iz gradske Službe za hitnu medicinsku pomoć, kontroverzni doktor Vasko, mogao je samo da konstatuje smrt i napiše potvrdu. Dežurni istražni sudija naredio je obdukciju zbog osnovane sumnje na samoubistvo...

***

Profesor Veselin Živković, zvani Živa, do početka rata predavao je srpskohrvatski jezik u neretvanskoj gimnaziji, u čijem dvorištu je stajala bista čovjeka koji je neuzvraćeno obožavao Eminu. Iz svoje „folcike”, na polugodištu 1991/92. školske godine, dva dana po zaključenju ocjena svim svojim učenicima, samo je sa Bjelušina pogledao uniže tražeći očima bijeli kameni luk koji je rezimirao čitavu kotlinu. Nije trebalo biti puno pametan, pa zaključiti da će se bivša zajednička država raspasti po nacionalnim šavovima, a da će Bosna i Hercegovina, zbog tri tipa šavova, kojima je bila prošivena, a koji su se na mnogim mjestima preklapali, najgore proći, tako da se iz svoje garsonjere, u kojoj je živio sam, tiho iselio i tri sata kasnije osvanuo u Gradu. Srpski jezik je u gradskoj gimnaziji počeo predavati taman od one školske godine od koje je ova ustanova uzela ime velikog Građanina, koji je razumio šum jablanova.

Bio je mlađi od sestre tri godine i nije zapamtio oca koji je ubijen pred škripom u kome se krio. Da nije bilo majčine rodbine u susjednom selu, pitanje je šta bi se sa njih troje dogodilo. Odrastanje u takvoj situaciji ne samo bez oca već i bez oca izdajnika i bandita napravilo je od Veselina povučenog, plašljivog i tajanstvenog dječaka, koga te osobine nisu napuštale ni u kasnijim godinama, pa se tako neprimjetan provukao kroz gimnaziju, a potom i Filozofski fakultet u Beogradu.

Prvo je radio kao učitelj u zabitom Gornjem Zubnu, a kasnije postao nastavnik srpskohrvatskog jezika osmogodišnje škole u Golubincima, odakle je zbog svog izuzetno kvalitetnog rada i posvećenosti nastavi, što su u nekoliko navrata službeno konstatovali i inspektori Mariofil i Šukrija, za koje se znalo da su na vezi sa Deronjom iz Udbe, prebačen u srednju školu.

***

Jelena je bila učenica gradske gimnazije, ali nije bila djevojka poput njenih generacijskih drugarica, maturantkinja. Od kada se kao mala djevojčica uz majku povukla sa vojskom iz doline Neretve, stanovale su obje u jednoj garsonjeri, bolje reći – šupi, u uglu velikog dvorišta popularnog predratnog časovničara Ismeta Begića. Ismet nije kao ostali muslimani izbjegao u Dansku ili Švedsku, već se od samog otvaranja fronta na Ivanici preselio u Holandiju, odakle mu je bila žena Kristin, kojoj je jednog davnog ljeta, kao gradski „galeb” pokazao noćne čari borove šume između Kupara i Srebrenog. Jelenu i njenu majku niko nije tjerao iz te garsonjere – šupe, ali se u velikoj Begića kući izmijenilo više srpskih porodica, izbjeglih iz doline Neretve, sa logičnim polaganjem prava na tako luksuzan smještaj, jer su u Mostaru ostavili četvorosobne stanove i namještaj, sve sa „stilskim punim drvetom i kožnim tapacingom”.

Ako ćemo pošteno, Jelenina majka je i u dolini Neretve bili sirotinja, jer je rano ostala bez muža, koji je kao sezonski radnik „Hidrogradnje” poginuo pri probijanju tunela. Krpila je kraj sa krajem, i svi sa starogradske pijace iznad Neretve su je znali, jer je od jutra do sutra prodavala voće i povrće za bogatije domaćine. Njen život je bila Jelena, a životni san da je isškoluje i zaposli, kako bi imala vlastiti dinar (udaja se podrazumijevala), a onda ona, majka, može da se zasluženo odmori – tj. da umre! Do tada – ne smije!

***

Ako se i danas, više godina od događaja, koji je tako uznemirio Grad i uzburkao duhove, raspitate kod bivših učenika, svi će vam reći da je Živa bio profesor sa velikim slovom „P” ili profesor-gospodin, kakvih više nema među ovim novim nadirućim prosvjetarima. Neki će upotrijebiti atribut – dobričina, a sigurno će se naći i onih koji će ga krstiti kao – ljudinu.

Istina je da Živa nije predavao ni matematiku ni fiziku, ali je činjenica i da nije bio pokvarenjak kao Dujković iz fizike ili neurotik poput Anđelkovića iz matematike. Kod njega nijedan učenik nikada nije pao ne samo na godinu već ni na popravni ispit. Onaj ko nije imao talenta da izvlači skrivene nijanse iz romanopiščeve poruke, mogao je lijepo da pročita roman i da ga prvog časa prepriča, isto, kao što onaj koga Bog nije obdario talentom da svoje misli iskaže pisanim riječima, mogao da nauči napamet, recimo pet pjesama iz religijskog opusa pjesnika čije ime nosi njihova škola – i eto tanke, ali prolazne dvojčice. Pardon, pod uslovom da se dotični „netalentovani” učenik na času ponaša dostojanstveno i da ne smeta onima koji uživaju u čarima Vukovog jezika.

Poseban odnos, Živa je imao prema đacima koji su za izborni predmet uzimali srpski jezik. Da bi ih što bolje osposobio za studije, jer se podrazumijevalo da će se većina upisati na neki od smjerova filozofskog fakulteta, nije žalio ni truda ni vremena. Potrebnu literaturu je obezbjeđivao ne samo iz svoje lične biblioteke (koja je činila najveći dio prtljaga u pomenutoj „folciki”) već i od kolega i prijatelja. Pored vrlo sadržajnih i brižljivo pripremanih redovnih časova, svakodnevno je održavao usmene konsultacije, pojedinačne kao i grupne, a one su obično rezultirale javnim debatama za sve maturante i zainteresovane Građane, kakvih je uvijek bilo.  

Ipak, istine radi, mora se ovdje naglasiti Živin nešto specifičniji odnos prema maturantkinjama, nego maturantima. Za njih je bio nekako posebno ljubazan, možda je bolji izraz – nježan, ali nedobog da se sa tim svojim simpatijama i približio crti koja se ne smije preći u odnosu između profesora i učenice, a kamoli nešto drugo! Najviše  dokle  je „išao” bio je maturski ples, kada bi skoro redovno, na „spontani“ poziv „svoje” učenice, njih dvoje otvarali podijum. Naime, kao student, s obzirom na njegovu pomenutu stidljivost i uzdržanost, Živa je sve kolege iznenadio kada se upisao i završio sva četiri stepena Škole klasičnih plesova u beogradskom Ruskom domu. Kasnije, na kraju svojih konsultacija, učio je maturante, posebno muškarce koji su se ustručavali, toj uzvišenoj elegantnoj vještini, insistirajući:

– Ako sad ne naučite plesati, nećete nikad.

Učenice su, ruku na srce, i same bile svjesne te njegove „ljubavi”, i nisu mu zamjerale, jer su, iako još nezrelim i nedefinisanim, ipak ženskim rafiniranim instinktom, osjećale da im od profesora ne prijeti baš nikakva opasnost i nisu ga doživljavale kao mužjaka, pa su umjele i roditeljima razdragano i raznježeno reći da je profesor Živa – „kul“! Svi su znali za tu njegovu nevinu osobinu, a oni, obješenjački raspoloženi, čak su nepogrešivo tipovali na jednu učenicu, koja će kasnije, kao maturantkinja, sigurno da bude na pijedestalu Živinog obožavanja (to je ona pomenuta, sa kojom bi plesao!).

Ovo se mora imati na umu s obzirom na profesorovo vrlo problematično iskustvo sa suprotnim polom, uprkos njegovih pedeset i pet-šest godina, uključujući i seksualno. Naime, istraumatizovan i nažalost iskompleksiran zbog pomenutog odrastanja bez oca, koji mu je ostavio, za to vrijeme nepremostivu hipoteku, nije razvio potrebni muški refleks i hrabrost prema suprotnom polu. Simpatije kojih je bilo, frojdovski-podsvjesno su prigušivane različitim drugim „prečim” obavezama i poslovima, tako da je čistačica Josipa iz neretvanske gimnazije bila prva žena u njegovom seksualnom životu. Doživio je fijasko jer je popularna Joška očekivala veoma mnogo, vjerovatno zbog prethodnog vrtoglavog iskustva sa profesorom fizičkog, atletom Mahmutom, ne naslućujući Živin problematični muški ego. Bila je korektna i dama, pa ga nije prezrela, a u znak zahvalnosti zbog te delikatnosti Živa je njenoj živahnoj sestričini Draženki navukao nezasluženu trojku, što je bio njegov jedini prosvjetarski grijeh, koji ga je povremeno opsesivno proganjao i mučio. Za drugo iskustvo, on stvarno nije snosio krivicu, jer je bio prvi muškarac koleginici „engleskinji” poslije muževe prerane smrti, koga se ona u vrlo kritičnom momentu, po Živu, sjetila i time kompletirala i nažalost završila Živino skromno seksualno iskustvo, koje se, opet frojdovski, transformisalo u pomenuti vrlo kompleksan odnos prema svojim učenicama, maturantkinjama.

***

Jelena je znala da je Živina „izabranica” i to joj uopšte nije smetalo, čak je u njemu nalazila i nešto od zamjene za pokojnog oca Milovana, koga se samo kroz maglu sjećala. Nije bila od učenica koje ne ulaze u auto „ispod golfa dvojke”. Kuburila je sa majkom sastavljajući kraj sa krajem. Nije se libila ni da je zamijeni na pijaci, gdje je prodavala za nakupce voće i povrće i čistila trg poslije 14 časova. Znala je da profesor Živa kod njene majke kupuje i kad mu baš ne treba, kao i da upućuje poznanike na njenu tezgu. Maštala je da završi fakultet i da ga naslijedi u gradskoj gimnaziji, kada on pođe u penziju...

Prije nego se pređe na ključni događaj koji je izazvao promjenu u Jeleninoj ličnosti, potrebno je znati da se ona negdje od sredine trećeg razreda, poput ružnog pačeta, neprimjetno preobrazila u djevojku zasljepljujuće ljepote i stasa. Ta ženstvenost možda baš zbog skromne garderobe i njenog neseksipilnog držanja i poze, kojoj su sklone sve djevojke u tom dobu, žestoko je izbijala na površinu i izazivali divljenje i šapat od „bijelih” do „crnih” platana.

Jelenina majka je saznala da su drugovi i drugarice njene kćerke otišli na desetodnevnu maturantsku ekskurziju, u daleku Barselonu, tek poslije dva dana, u ponedjeljak, kada je Jelena rekla da neće ići u školu i da će je rado zamijeniti za pijačnom tezgom. Drugovi i drugarice su se vratili sa ekskurzije i sve do kraja polugodišta sa prejakom dozom doživljenosti prepričavali zgode koje je Jelena bez zavisti slušala, a onim najduhovitijim se iskreno smijala ili divila. Mjesec dana prije maturske večeri, baš kada su drugarice sa mamama kao konsultantima i tatama kao vozačima, počele da idu u Beograd po maturske haljine, delikatne sandale i tašne, razboljela se i legla na bolničko odjeljenje Jelenina majka. Novac namijenjen za obuću, tašnicu i frizuru (haljinu bi joj tajno pozajmila dobra gazdarica, Holanđanka Kristin) morala je dati za lijekove i za... za još nešto!

Držeći taj s mukom ušteđeni novac u rukama, izvučen ispod rublja iz najdubljeg dijela ormara, gdje ga je majka krila i od sebe i od nje, počela je prvo da se trese i da ga gužva, potom da plače dugo i gorko, da bi na kraju odsutnog pogleda samo bolno jecala i uzdisala. Pa, zar je to mnogo što je poželjela za njenih devetnaest godina života, bez očevog sigurnog zagrljaja i podrške, za devetnaest godina ispunjenih siromaštvom i bijedom. Da zablista u toj jedinstvenoj večeri, da okusi dio tog sladunjavog glamura koji ide sa prokletstvom bez koga se ne može, a kojim se neki tako beskrupulozno rasipaju, da lelujavim valcerom u laknim cipelama sa visokom petom, otvori maturski podijum, uz omiljenog profesora...

Onda joj je pogled odjednom postao  priseban i odlučan, očni kapci se suzili, a u zjenicama zaiskrio bijes i inat. Kroz stisnute zube, sa tim sumanutim grčem na licu je proškrgutala:

– Dosta je bilo!!

***

Svi profesori su podržali prijedlog direktora, profesora Banjca, da njihovu gimnaziju na seminaru, koji se u Beogradu organizuje pod pokroviteljstvom Francuske ambasade (put, dnevnice i smještaj u hotelu, bili su obezbijeđeni) predstavlja profesor Veselin Živković, popularni Živa, sa nedavno vrlo uspješno izloženim referatom na regionalnom sastanku gimnazijskih profesora, o temi: „Kriza u društvu – kriza u školstvu”.

Živa je igrom slučaja bio smješten u prestižnom Hotelu „Central”, dok su sve kolege iz Hercegovine odsjele u niže rangiranom „Parku”.  

Kada se poslije podne iz „Sava centra” vratio u hotel i na recepciji uzimao ključ, obratio mu se raspoloženi recepcioner:

– Zemljače, kako se živi dolje u zavičaju!?

– A, životari se, uostalom, kao i kod vas, ov- dje! Otkud smo zemljaci?

– Pa, moji su rodom iz Planika, ja sam u Beogradu studiro engleski i ostao. Nisam završio, ali dobro govorim. Uz malu pomoć zemljaka Hercegova-ca, koji su dobro pozicionirani, ovdje sam, i nije mi loše!

– Lijepo! Hotel vam je izvanredan. Smijem li uzeti neko piće iz frižidera u sobi?

– Ma smiješ zemljače, koliko hoćeš, Francuska

ambasada časti! Možeš i porniće da gledaš na tri kanala, ha, ha, ha!

– Zato valjda imate četiri zvjezdice!?

– Zato, i za još ponešto! – rekao je recepcioner i zavjerenički se primakao Živi, prethodno se obazrevši po recepciji:

– Vidi zemljače, ovdje rade djevojke samo iz agencije. Prva liga! Manekenke i pjevačice. Dvadeset do dvadeset pet godina! Pola si ih gledao na televiziji. To ti je skupa roba, deru ih ovi novokomponovani, ima i bogatih čičica! Uzmu „viagru“, pa udri! Istina, nekoliko ih je zaglavilo. Kažu „slatka smrt” ha, ha, ha. Nego, pošto smo zemljaci, i muškarci, imam jednu od njih, čisti „Holivud”, radi onako potajno uz moju pomoć i van agencije. Kratko, pola sata – sto evra, jeste da je to trećina tvoje plate, ali vjeruj mi nećeš zažaliti! Kratak je život, a dolje kod Vas, i da imaš para, ovakvih riba sigurno nema. Piletina, zemljače, a zna pos’o!

Živa je preneražen čuo svoj glas kao da dola- zi iz nekih zvučnika:

– Pa dobro, šta da radim, kako da to...

***

Bilo je rano pred zoru. Bez mjesečine. Ulične svjetiljke nisu davale dovoljno svjetlosti. Žena u koroti je išla niz ulicu, pogurena, kao da trpi bolove u stomaku. Prešla bi na suprotnu stranu ulice, pa bi se poslije nekog vremena vratila nazad. U rukama nije držala ništa i nekako se po njenom ponašanju vidjelo da nekud gazi sa jasnim i možda uzvišenim ciljem. Kad je došla do iznad bivšeg stočnog pazara, odmah „ispod Kosića”, okrenula je naniže, gdje je Ponornica podobro nadošla. Izlivena van korita, pravila se važna imitirajući planinsku rijeku. Žena je došla do same vode i bojažljivo se obazrela oko sebe, zatim je klekla i ječeći prigušeno kukala, povremeno padajući čelom prema tlu, udarajući šakama o zemlju, pa o svoju glavu i prsa, kao da kune i proklinje. Zatim se naglo, kao preporođena, ustala, skinula crni džemper i zagazila u rijeku. Kad je prolazila pored stare skakaonice, ostavila ga je na njoj. Potom se prekrstila, pogledala u nebo i nestala pod vodom...

***

Živa se pun treme, slatke nade i neke nejasne razdraganosti, kakvu je samo ponekad osjetio kao dječak, tuširao u raskošnom kupatilu punom velikih debelih peškira i svakakvih kozmetičkih pomagala. Muzika, koju je navio u sobi, čula se i u kupatilu, pa je nošen prigodnom melodijom pomislio da bi možda bilo dobro da sa tom... „damom“ i otpleše jednu igru, da se upoznaju i... je li... malo opuste. Iz razmišljanja ga je prenulo kucanje na vratima, potom njihovo otvaranje i prijatan glas sa beogradskim slengom:

– Tu sam! Vi se lepo istuširajte, dok se ja pripremim!

– Dobro, dobro! – rekao je Živa i opet mu se učinilo kao da čuje svoj sopstveni glas odnekud izdaleka, iz skrivenog razglasa.

Gledao je nekako stidljivo ispred sebe kada je u boksericama iz kupatila izašao u hodnik. Prvo što je vidio, bile su sjajne cipele sa platformom i ogromnom potpeticom. U njima lijepa njegovana stopala sa savršeno lakiranim noktima. Išao je pogledom nagore i poslije skladno napetih potkoljenica, pogledom se domogao dugačkih, punih, ali vitkih butina. Koža se presijavala na prigušenom svjetlu. Zastao mu je dah pri pogledu na crni čipkasti šorc, koji je sapinjao raskošne kukove. Stomak uvučen sa diskretnim pirsingom cvjetnog oblika u predjelu pupka. Zatim crni grudnjak preko koga su kipile mlade nabrekle grudi. Mrka kosa, čudnog sjaja, padala je preko njih. Usne su bile pune, sočne i našminkane. Vidio je i prednje zube i vrh nestašnog jezika, kad se vlažan samo na trenutak pojavio, pa nestao. Oči... oči... hej, ove oči su mu poznate... znao je to... smeta mu debela crna maskara... gdje... gdje ih je vidio... gledao ih je i one su gledale njega... gdje... šta se ovo dešava... panika... fali mu vazduha... ugušiće se... on zna ovu curu kojoj može da bude otac... gdje ju je vidio... ko je ona... oči...

– O, majko moja! – rekla je ona sa poznatim akcentom i njemu dragom bojom glasa, pa panično pobjegla iza zavjese, rušeći stvari oko sebe. Živa je kriknuo i kliznuo nazad u kupatilo, okrenuvši ključ drhtavim prstima.

Potpuno zblanut ranijim susretom, prošao je pored radoznalog recepcionera (zemljaka) i izišao na ulicu bez mantila. Znojio se i gušio, dok mu je žeravica pekla utrobu. Osjetio je da mu se znoj sliva niz lice i leđa.

„Jelena... Jelena... Kakav šok, kakva katastrofa... jadnica, više nije mogla... Dobra Jelena... Moram joj pomoći... Ja ću je izvući, poslušaće me... Hoće... Jelena!“.

Rubac, kariranu maramicu, koju je davno dobio od majke i nosio je kao relikviju, zaboravio je u mantilu. Mora kupiti papirne maramice, eno kioska preko puta. Zakoračio je da pređe ulicu, tako da ga je retrovizor gradskog autobusa, popularne „šesnaestice”, udario u glavu i odbacio na trotoar...

***

Jelena je, kao i obično, izašla iz hotela na sporedni izlaz. Ono što joj se zadnjih dana vrtjelo kroz glavu, sada se otvorilo kao definitivno rješenje. Mora okončati ovu agoniju. Ne može više. Sama sebi se gadi... I na kraju, ovaj profesor Živa. Dobri čovjek... Jadničak... Sigurno ga je onaj pokvarenjak Milisav sa recepcije nagovorio... kakvo poniženje i za njega i za nju... Kakav odvratan susret... A trebala je sa njim, dobricom, da pleše na maturskoj večeri. O, kako je to bilo davno, a bilo je takoreći juče... gdje je sada ona Jelena koja je recitovala Lorku i glumila Natašu Rostovu...

Došla je u sobu u kojoj su zavjese bile navučene, a svjetla i televizor upaljeni. Poluprazna boca viskija sa prevrnutom čašom dominirala je na nahtkasni. Energično i sa gađenjem je skinula periku, pa se skljokala preko neurednog kreveta. Zaronila je glavu u jastuk, dok joj je ubrzani srčani ritam odjekivao u ušima... Ipak je čula lutajućeg reportera sa Radija B92, kako izvještava o saobraćajnoj nesreći, koja se desila prije sat vremena, kada je autobus na liniji „16“, u Prizrenskoj, udario neopreznog pješaka, i na mjestu ga usmrtio. Prema nezvaničnim izvorima, radilo se o Veselinu Živkoviću, starom pedeset sedam godina, iz Grada, u Republici Srpskoj...

Ustala je polako i razgrnula zavjese na prozoru. Vani je kiša počela da pada. Dolje, na Branko- vom mostu, vidjele su se svjetiljke, koje su mliječnom svjetlošću obasjavale njegov luk...

***

Kada su službenice iz gradskog Centra za socijalni rad nevješto počele da kruže oko njene tezge, Jelenina majka Desanka je instiktivno osjetila zlu kob i vrtoglavicu, isto kao onog davnog dana kada su ljudi iz „Hidrogradnje” pognutih glava došli u njihovo selo Palagruže da im saopšte...

Pošto su službenice plačući prevalile preko usta da joj se kćerka utopila, Desanka se onesvijestila i pala preko tezge, gurnuvši bocu sa maslinovim uljem. Staklo se slomilo i na kamenim pijačnim pločama ostavilo masnu fleku koja se danima nije mogla ukloniti.

Zbog duge procedure sa lešom u drugoj državi, sahrana je uslijedila tek poslije tri dana. U pogrebnom autu beogradske registracije bila su dva mrtvačka sanduka, položeni jedan do drugoga. Jelena je bila u desnom.

Uz kovčeg su dostavljene i njene stvari. Moderna i skupa garderoba uz dosta visokih štikli. Indeks filološkog fakulteta sa po jednom devetkom i desetkom.

Na štednoj deviznoj knjižici beogradske „Depo banke” bila je upisana suma od 11.354 evra...