Da je Rašidu neko rekao u julu mjesecu ratne 1992. godine, kada je sa mnogo sunarodnika muslimana napuštao Grad i ostavljao kuću i sve nepokretnosti koje je stekao za šezdeset godina života, da će se nekada vratiti i u toj istoj kući sa neoštećenim namještajem piti kafu, ne da mu ne bi povjerovao već bi se nasigurno smio kladiti u suprotno, zalažući godišnji iznos norveške socijale od hiljadu i po evra mjesečno. Plus penziju u Gradu – naknadno regulisanu.
Tada je mislio da autobusom, koji im je obez-bijedio ratni predsjednik opštine, neće dogurati ni do Podgorice, a da će mu kuća i sve u njoj planuti. U glavnom gradu Crne Gore zadržali su se tri dana, u starovaroškoj džamiji, a onda su opet autobusom krenuli prema Rožaju, gdje su u nekakvom napuštenom motelu, u kolektivnom smještaju, proboravili sljedećih sedam dana. Telefonom je odatle zvao komšiju Rada, kome je ostavio ključeve od kuće, da ga pita je li kuća još pod krovom, a ovaj mu je rekao da su došli iz ratnog predsjedništva Grada i kuću dodijelili jednoj kulturnoj porodici iz Mostara, pristigloj sutradan po njegovom odlasku. Onda mučan put kroz Srbiju do Mađarske, pa opet kolektivni smještaj u ograđenom prostoru. Tu je dobio herpes po grudima i baš se napatio... Odatle autobusom do Danske, i na kraju – Norveška. Za tih mjesec i nešto dana smršao je trinaest kilograma, a u licu potamnio „ko zift”.
Hladnoća... vječiti dan...administrativni problemi... jezik... svašta mu je na početku boravka u Norveškoj padalo na pamet... Srećom, žena mu Fatima nije posustajala. Najvažnije joj je bilo da su im kćerka, unuka i zet napustili Grad prije njih i bili na sigurnom kod zetovog rođaka u Holandiji.
Sa njima je stalno je bio i Dervo, njegov vršnjak, koga je Fatima zvala rođakom jer su poticali iz istog sela u okolini Foče, a da su baš svojta, u to je Rašid sumnjao. I prije rata Dervo je često navraćao kod njih, nije imao porodicu, pa bi im znao pomoći u bašti i oko kuće. Nerijetko bi i zanoćio. Sada u Norveškoj zapala ga je garsonjera u istom ulazu, pa su stalno bili skupa. Jedino što je Rašidu kod Derva smetalo bilo je tiho i stalno cerekanje kojim ga je izluđivao. Osim toga Dervo je bio i nekako ženskast, pa je sumnjao da on možda nije i pritajeni...
Dok se Rašid borio sa adaptacijom i svekolikim teškoćama, nije gotovo ni primijetio da su on i Fatima prestali da spavaju skupa. Nekoliko puta je kao nešto i pokušao, ali se Fatima skoro zgranula, tako da je taj dio života za njih nekako prećutno bio završen. Pogotovo poslije njenih zdravstvenih problema sa štitnom žlijezdom...
Preklani je prvi put došao u Grad poslije punih deset godina. Iako ga je Rade telefonom uvjeravao da će sve biti u redu, jer već nekoliko ljeta bez problema nazad u zavičaj dolaze njegovi sunarodnici iz Danske i Švedske, gdje ih je živjela većina, drhtao je kao prut kada je na dubrovačkom aerodromu ulazio u taksi. Ove godine je došao opet, istina bez Fatime koja se poslije saniranja zdravstvenih tegoba potpuno srodila sa novom sredinom i rekla mu otvoreno da Grad (sa četnicima) za nju više ne postoji, da on može da ide kad hoće i da ostaje koliko hoće, ali da na nju ne računa, i da je ostavi na miru.
Kuća mu je bila potpuno sačuvana, čak sa zamijenjenim olucima i dozidanom šupom.
– Ono jes’ da su Srbi, ali mi kuću, šućur Alahu, spasiše! – znao je Rašid u Norveškoj reći o stanarima Srbima i o njihovoj kulturi stanovanja, a da su mu posljednje dvije godine plaćali kiriju, to baš i nije pominjao.
***
Rade mu je ove godine pronašao mladu ženu sa dvoje male djece, čiji je muž umro pred sami rat, da mu periodično počisti kuću – za sitne pare. Bila je vrijedna i uredna, a teško je sastavljala kraj s krajem radeći u gradskom „Tekstilu” kome se kao i drugim državnim firmama u Gradu spremao stečaj, pa gašenje. Osim toga, iako rodom sa sela, bila je njegovana i zgodna ljepotica, visine kakvu je Rašid sa svojih metar i devedeset oduvijek cijenio. Vršnjakinja njegove kćerke.
Skoro je počela plakati zahvalna na čokoladama, poklonom za djecu, a novac, tutnut povrh dogovorene sume kao znak pažnje, izazvao je u njenim očima toplinu koja Rašidu nije promakla. Kada joj je krajem sljedećeg mjeseca pored zarađene svote dao još toliko da „kupi sebi lijepu haljinu” zahvalno ga je zagrlila objema rukama. Osjetivši njene grudi na svojim prsima, Rašid je mahinalno obuhvatio njene bokove.
Nije se bunila – samo je pogledala preda se i rekla:
– Mela sam avliju, idem se istuširat!
Dok ju je čekao u krevetu, svijest mu nadraži davni miris behara i jorgovana iz stare bašče, a osjećaj negdje duboko u njemu zapretanog sevdaha mu nakratko prostruja kroz krvotok.
Nažalost, nije se pokazao doraslim da usreći tu mladu, zgodnu ženu, koja mu se tako izdašno i zahvalno nudila. Jednostavno – fizički nije mogao. Iako se ona baš trudila, a ostala uskraćena, nije pokazala ni najmanji trag ljutnje ili nezadovoljstva. Saučestvujući u njegovoj muci, pokušala ga je oprezno utješiti:
– Ne sekiraj se, bolan Rašide, dešava se to i mnogo mlađim od tebe. Šta misliš da uzmeš neku tabletu!? Kažu da ih ima kupiti i ovdje kod nas! Doći ću sutra veče u deset, kad djeca pospu!
Rašid nije zalazio po gradskim apotekama, jer je lijekove za pritisak donosio sa sobom iz Norveške, pa je ispred jedine od mnogobrojnih privatnih apoteka u kojoj je vidio muškarca, a ne mladu, zgodnu, upadljivo našminkanu i vještački ljubaznu djevojku, dugo stajao dok nije nasamo ostao sa mladim farmaceutom.
– Momak, častiću! Treba mi lijek za... znaš ti zašto... Meni je prošla sedamdeseta... Razumiješ!
– Nema problema, gospodine! Želite Vijagru!?
– Ma, ne znam ja kako se to zove, samo mi daj!
– Sve je u redu, gospodine! Može i na komad, pošto je kutija sa četiri tablete četrdeset evra! Koliko želite?
– Uh... daj mi čitavu kutiju!
– Izvolite, gospodine, obavezno pročitajte uputstvo. Srećno!
Došavši kući, izvadio je iz kesice kutiju na kojoj je tamnoplavim slovima pisalo:
Pfizer VIAGRA 100 mg 4 tbl – a ispod toga – sildenafil citrate tablets.
Više puta je to pročitao i skoro zapamtio... U devet sati uveče pošao je u kupatilo, prethodno popivši plavu tabletu oblika baklave...Postigao je željeno stanje i poslije toliko godina bio sa ženom. I to sa kakvom ženom! Visokom mladicom, sa kukovima i čvrstim grudima! U svojoj vlastitoj kući, u svome krevetu... Osjetio se muškarcem... lovcem... pobjednikom. Nije mogao da se obuzda, iako mu je ona davala znakove, čak je pokušala da vodi, želeći ga poštediti napora. Nije pristajao, želio je da ona miruje, da je uzme kao nekada Fatimu, odozgo i muški... Uostalom, pot- puno je kontrolisao situaciju:
„Medicina je čudo... Fatima... pa neka ne dodolazi u Grad, neka joj bude... kad baš tako hoće, ha, ha, ha...”.
Vidjevši da se ona približava kraju, intenzivirao je pokrete, nije obraćao pažnju na tištanje u krstima, odavno pati od išijasa, sad ga ima rašta trpjeti, ali odjednom je osjetio oštar bol u prsima, kao da mu je neko tupim nožem počeo rezati grudnu kost. Naglo je smalaksao klonuvši preko nje. Ona je tiho kriknula i izmigoljila se ispod njega, zadihana i raščupana. Na brzinu se obukla i kupeći stvari potrčala prema vratima. Prije nego što je izašla, okrenula se i rekla:
– Izvini Rašide, ne mogu dalje!... Djeca!...
Zovi hitnu pomoć!
***
– Gospodine Rašide, imate jak napad angine pektoris. To je, kao što vjerovatno znate, predinfarktno stanje. Pritisak vam je dvjesto dvadeset sa sto dvadeset! – vrteći glavom rekao je doktor K, gledajući u EKG traku koju mu je dodala sestra.
– Morate sa nama poći na interno odjeljenje.
Sljedeći napad može biti fatalan po Vas!
– Neću u bolnicu! Potpisaću da ne želim! Znam ja šta mi je! Dajte mi molim Vas samo injekciju za bolove! – odgovorio je deprimirani Rašid.
***
Tri dana kasnije bio je u Norveškoj. Pozvonio je na svoja vrata. Unutra je odjekivao grohotan Fatimin smijeh. Otvorila mu je i sa čudom ga pogledala:
– Vidi alčaka, poranio! Jesi li dobro?! ’Ajde da popiješ kahvu sa mnom i Dervom. Taman da se rahat saberemo!
Ušao je u kupatilo. Bio je umoran i jako neraspoložen. Moraće preduzeti medicinska ispitivanja. Bolestan je. A žao mu je i zbog onoga... kakva žena...
Greškom je otvorio lijevi ormarić koji je pripadao Fatimi. Vidjevši različite ženske kozmetičke bočice, zatvori ga, pa poslije par sekundi zastade, te ga opet otvori. Na donjoj polici je stajala kutija sa tamnoplavim slovima. Počeo je da sriče:
Pfizer VIAGRA 100 mg...
U tom trenutku mu se onaj bol u prsima ponovi, ali ovaj put još jači i dublji. Rašid u ušima osjeti pritisak i kao da ču poznato, odvratno cerekanje. Pod poče da se uspravlja, a keramičke pločice da mu se približavaju očima, tako da mu se u sljedećem momentu prilijepiše uz lice...
Šta Vi mislite o ovome?