U Muzeju Hercegovine je održana promocija zbirke pjesama "Jer ... mi smo ista krv" urednika privredno-političke rubrike Prvog programa Radio Beograda Đurđice Dragaš Vukovljak.
Njene pjesme su emotivne, ali nisu tragične jer se u njima prepliće i život i smrt, vaskrsenje i stradanje kao i vjera da će dobro prevladati nad zlom. Kaže da se njen život dijeli na onaj prije i poslije "Oluje" jer je sa majkom i sestrom bila u izbjegličkoj koloni tog 4. avgusta 1995. godine.
Prema njenim riječima, knjiga je posvećena članovima njene porodice koji su stradali u Drugom svjetskom ratu, ali i svim žrtvama ustaškog terora i žrtvama iz devedesetih godina, naročito djeci koja su stradala na Petrovačkoj cesti i svim ostalim mjestima.
Gotovo čitava porodica Dragaš je nastradala, ubijena u Divoselu nadomak Gospića u tom ratu u noći između četvrtog i petog avgusta 1941. godine. U toj noći ubijeno je 907 ljudi, a samo iz porodice Dragaš Đurđičin stric i tetka koji su imali četiri i pet godina, baba i djed Đurđičinog oca, stric i strina i njihova djeca.
"Iz Divosela koji je prije rata brojao oko 2.500 ljudi, kraj rata je dočekao sa 679. Možete da zamislite kakva su to bila stradanja. Baba i djed su nekim čudom preživjeli, bili su ranjeni i preživjeli su gubitak svoje dvoje djece", rekla je Dragaš Vukovljak.
Sve žrtve iz Drugog svjetskog rata doživljava kao Šantić "sve me rane moga rode bole", pa i sva stradanja od Divosela, preko Jadovna do Gline. Ističe da joj je otkrovenje i motiv za ovakav vid pisanja poezije bilo poznanstvo sa Dušanom Bastašićem koji je predsjednik Udruženja "Jadovno 1941" iz Banjaluke.
"Nakon 30 godina posjetila sam Liku i bila sam potpuno pomirena sa tim da sam to preboljela i da treba ići dalje. Ali taj ponovni susret sa zavičajem je otvorio dosta novih emocija. Potražila sam groblje u Divoselu, ali to nije bilo groblje već šuma. Uspjela sam da nađem grob svojih i zarekla se da ću to srediti i očistiti. Vratila sam se u Beograd i počela da pišem. Ne smijemo zaboraviti šta nam se desilo, jer narod koji ne vodi računa o svojoj prošlosti, stradalima i o svojim precima nema neku veliku šansu za dobru budućnost. Jednostavno, bez prošlosti nema ni budućnosti, jer bez onih koji su bili prije nas nema ni onih koji će doći nakon nas. U trenutku vječnosti mi smo ti koji spajamo one prije nas i one nakon nas", istakla je Dragaš Vukovljak.
Dušan Bastašić je naglasio da je rijetka prilika da se o ovakvim temama govori kroz zbirku pjesama, a kada se o ovome govori onda su istoričari najčešći.
"Neki naši akademici govore da je umjetnost ta koja na najbolji način može da običnom čovjeku predoči tu veličinu stradanja i emociju. Ovu knjigu pjesama Đurđice Dragaš je izdalo Udruženje 'Jadovno 1941', a Đurđica je pjesme počela da objavljuje na svom Fejsbuk profilu. Nakon toga smo Đurđici predložili da uradimo zbirku pjesama i do sada je već urađeno nekoliko promocija zbirke", objasnio je Bastašić.
Govorio je i Dragan Radović, autor dokumentarnog filma „Garavice“ i predsjednik Fondacije „Zaboravljeni korijeni“, poeziju su čitali Miloš Bogdanović i Ana Miljković, a nastupio je i gradski hor „Tribunia“ iz Trebinja.
Prikazan je i četvorominutni dokumentarni film o stradanju Divosela tokom Drugog svjetskog rata i devedesetih godina prošlog vijeka uz stihove pjesme Đurđice Dragaš Vukovljak.
KRIK NAD KRUŠKOVAČAMA
Krik je probio noć,
krik pun užasa i bola.
Ledeni planinski vetar raznosio je vrisak deteta
i lelek majke - nemojte jedinog sina.
I opet krik,
krik do krika,
stotine krikova.
I oseti zemlja u utrobi svojoj ljudska tela,
oseti živote koji se gase.
I zavapi šuma, zavapi tužno,
kao majka nad mrtvim detetom.
Nekad bilo, dugo se spominjalo,
ali se nikad ne ponovilo.
*Pjesma "Krika nad Kruškovačama" napisana je kad je Dragaš Vukovljak imala trinaest godina, a osvojila je prvo mjesto na literarnom konkursu koji je 1987. godine organizovan u spomen na stradanje mještana Divosela, Čitluka i Ornica u Drugom svjetskom ratu.
Šta Vi mislite o ovome?