Dragan R. Kovač: Na semaforu

Na guslarsko veče u Prebilovcima, povezao sam se rano tog novembarskog jutra, želeći prvo prisustvovati službi u obnovljenoj Sabornoj crkvi Svete Trojice u Mostaru. Srušena je 15. juna 1992. godine od strane muslimana iz redova HOS-a. Znam tačno, gdje sam se toga dana nalazio i šta sam radio... pričaću vam o tome, malo kasnije. Poslije molitve, namjeravao sam da se dolinom Neretve spustim prema Čapljini i obiđem ostatke svoje kuće u Prebilovcima. Iako mi je to bilo veoma stresno, skoro fizički bolno, želio sam se nakratko vratiti u moj prošli život. Prisjetiti se dragih ljudi i obići njihovu vječnu kuću. I na kraju, uveče, odjeven u crno odijelo i bijelu košulju, prisustvovaću pomenutoj epskoj svečanosti pod nazivom „Anđeli moji, hajde da letimo!“, sa jasnom asocijacijom na duše pobijene djece, u avgustu 1941. godine, od strane komšija ustaša. Ta proslava vaskrsenja i ponovnog života padala je baš na stotu godišnjicu osnivanja Škole „Sveti kralj Milutin“ u Prebilovcima, koja je poslije Drugog svjetskog rata pretvorena u dom kulture. Škola više i nije bila potrebna, jer nije bilo ni živih učenika da je pohađaju. A, za izvještaj poslat Musoliniju, od strane preneraženog talijanskog generala Alesandra Luzana, o jezivom masakru, u kome su zlotvori poklali sve male učenike, Srbe, zajedno sa učiteljicom, pa njihovim crijevima „okitili“ zidove učionioce, a odsječene glave postavili na klupe, saznao je poslije rata čitav svijet, osim srećne državice na Balkanu, u kojoj se to i desilo.

Obećah da ću reći, gdje sam bio baš na dan rušenja Saborne crkve u Mostaru, a toga se i nije teško prisjetiti. Nalazio sam se u zatvoru, formiranom u „Lori“, mornaričkoj kasarni JNA u Splitu, kao jedan od prvih ratnih zarobljenika.

Da se opet vratim u novembarsko mostarsko jutro. Sjedio sam u automobilu ispred samog semafora, pokraj Šantićeve gimnazije, kada se uz mene parkirao veliki sivi „pasat“. Mahinalno sam bacio pogled prema vozaču. Radilo se o krupnom prosijedom čovjeku, šezdesetih godina, u sportskoj kožnoj jakni, sa tamnim naočarima. Odjednom, kao da je zagrmilo iz vedra neba, osjeto sam kako tonem, svjetlost sunčanog jesenjeg jutra je postala zagasitosiva, počeo sam da se borim sa nedostatkom vazduha, a čelo su mi orosile krupne kapi znoja. Obuzela me je razarajuća panika sa neobjašnjivim strahom od nečega fatalnog. Bio sam prosto zanijemio!

***

 Zarobljen sam kao 28-godišnjak, krajem marta 1992. godine, kada sam u ulozi rezervnog vojnog policajca (onog sa bijelim opasačem i uprtačima) išao u obilazak magacina u Gabeli. Na sporednom putu, iza jedne okuke, dočekala me barikada od drveća i kamenja. Nisam ni shvatio šta se dešava, a priskočile su mi naoružane spodobe sa ustaškim znacima na kapama i uniformama. Grubo su me izvukli iz auta. Ležeći na zemlji, dobio sam bezbroj snažnih udaraca nogama i kundacima po glavi i tijelu. Gazili su me. Posipan sam vodom da se osvijestim i ponovo zlostavljan. Napola mrtav od batina, prebačen sam u splitsku „Loru“. U toj kasarni, inače, dugo godina se nalazio centralni zatvor JNA, koji je odmah po izbijanju sukoba pretvoren u koncentracioni logor. Dobio sam dvije cifre, kao nekada moji sunarodnici u Jasenovcu i više to nisam bio ja, sa svojim imenom, prezimenom i identitetom, već sam postao tek broj – „27“. Pod udarcima: šaka, čizama, bejzbol palica, metalnih štangi... izbijeni su mi skoro svi zubi i polomljene tri kosti na ruci i nozi. Stražari su uveče dovodili iz grada ljude koji su željeli da osjete zadovoljstvo prebijanja srbočetnika. Dolazile su i mržnjom ostrašćene žene. Bio sam, kao i moji sapatnici, modar poput čivita. Najteže su mi padale noći, jer se nije moglo zaspati pored očekivanja škripe metalnih vrata, kroz koja će ući pijani batinaši, da se zabavljaju i orgijaju do zore. U jednoj prilici, bio sam podvrgnut i igri „ruskog ruleta“, kada su se mučitelji kladili da li će pištolj koltaš, sa jednim metkom u cijevi, opaliti u mojim ustima. Drugi put, po naredbi sam morao napraviti mrtvački sanduk od drvenih kutija za municiju. Tjerali su me da ga probam, lijegajući u njega:

 – Bravo, četo majstore, lijes taman za tebe!

Bio sam uvjeren da posmrtni kovčeg pravim sebi samome. Ipak, bezgranična vjera u Boga Gospoda i svakodnevne molitve su me održavali u životu.

 Jednog dana, kao vođa smjene stražara, u zatvoru je osvanuo snažan visok vojnik, propisno utegnut u novu crnu uniformu, okićen amblemima i oružjem. Prekratko ošišan, sa šahovnicom na kapi! Opasnog izraza na licu. Ušao je u našu spavaonicu i prošetao nekoliko puta između redova sa oronulim metalnim krevetima. Svi smo pomislili da je poslat sa naređenjem da nas definitivno dokrajči. Stao je na sredinu prostorije i oštrim glasom zagrmio:

– Noćas ste mirno spavali!?...

***

Crveno svijetlo na semaforu počelo je da žmiga, tako da se iz pozadine čulo preglasno turiranje motora. Vozač „pasata“ je prebacivao mjenjač u prvu brzinu, spremajući se da krene. U tom trenutku sam ga prepoznao i pored viška kilograma i sijede, prorijeđene kose. Njegov ožiljak od desnog uha, preko lica, do sredine donje vilice, bio mi je dobro poznat. Nisam mogao pogriješiti. I tada... na svoje zaprepaštenje, čuo sam vlastiti glas kao da dolazi iz neke dubine, ili možda iz zvučnika automobila...

***

– Noćas ste mirno spavali!?... Jesam li u pravu? – obratio nam se i ne gledajući u nas.

– Jeste! – začuo se zbunjeni i tihi odgovor iz naše grupe.

– Spavaćete i ubuduće, dok sam ja ovdje sa vama, kasnije kako vam bude! Ne, nisam ja nikakav pritajeni polutan, katolik-pravoslavac, naprotiv! Od početka ovog domovinskog rata, više srpskih majki je zakukalo zbog smrti svojih sinova – vojnika, rezervista, ili dobrovoljaca, poginulih u našim akcijama, u kojima sam i ja učestvovao. Eto, jednom smo bili neoprezani i vaši su me zarobili... gore kod Knina. Svakodnevno sam trpio batine i zlostavljanja kroz koja ste i vi ovdje prošli. Najteže je bilo noću... Samo su me bezgranična vjera u Gospodina Boga i svakodnevne molitve održavali u životu... Kasnije sam razmijenjen. Pristupio sam razmjeni, ne na nogama, već na nosilima – pojačao je svoj glas. – Ali, i pored svega što sam preživio, ja kao vojnik nikada neću uperiti cijev, čak ni podići ruku, na nezaštićenog civila, naročito ženu ili dijete, ili zarobljenog vojnika. Pogotovo, ako su vezani ili bolesni. Vi ste za mene ratni zarobljenici, vaš status je regulisan međunarodnim pravom i dok sam ja ovdje, vi koji ste pod mojom nadležnošću, nećete biti fizički zlostavljani... pogotovo ne noću. Znama ja sve... – završio je govor uz grimasu koja je još više istakla veliki ožiljak na njegovom desnom obrazu. – Eto, reći ću vam i to... ja sam natporučnik Marinko.

I šta da vam pričam... održao je riječ. Do kraja mog robovanja, više niko od stražara nije me ni pipnuo. Uz miran san, počeli smo i da se koliko-toliko oporavljamo. Dvadeset drugog dana od šestog mjeseca mog boravka u koncentracionom logoru, po nas je došao autobus Međunarodnog Crvenog krsta. Dosanjana sloboda! Pokraj vrata od vozila, stajao je natporučnik i sa svakim se rukovao, poželivši mu sreću...

***

 – Marinko! – doviknuo sam mu kroz prozor automobila.

Okrenuo se, jer mu je, očito, to bilo ime. U stvari, jer je to bio on. Iza nas, svirene su nervozno trubile, tako da smo obojica krenuli. Uspio sam, u pokretu, još samo da mu doviknem:

– Hvala Ti!

Povezao sam udesno prema mostu Musala, dok je čovjek sa naočarima nastavio pravo, ka Centru 2. Odjednom, na „pasatu“ su se upalila sva četiri žmigavca, a svirena je nekoliko puta u pravilnom ritmu zatrubila. Iako sam znao da me Marinko ni u kom slučaju nije mogao prepoznati, bio sam siguran da je shvatio. Preplavljen nenadanim, žestokim emocijama, morao sam zaustaviti auto. Drhteći čitavim tijelom, zaronio sam lice u dlanove...