Na konkursu Srpskog odjeljenja Javnog međunarodnog fonda "Jedinstvo pravoslavnih naroda" i dječijeg časopisa "Svetosavsko zvonce", u okviru projekta Dani slovenske pismenosti na temu "Čuvajmo božiju tvorevinu", trebinjski učenici ostvarili su zapažene rezultate.
Učenik trećeg razreda Gimnazije "Jovan Dučić" Lidija Berdović osvojila je prvo mjesto (mentor Tatjana Luburić) kao i učenik devetog razreda Osnovne škole "Vuk Karadžić" Tadej Perišić, a njegova školska drugarica Iva Tepavčević osvojila je treće mjesto (za oboje je mentor vjeroučitelj Žanela Pažin) na konkursu literarnih radova.
Na konkursu kaligrafskih radova prvo mjesto osvojila je Jelena Stajčić učenik prvog razreda Srednje medicinske škole (mentor vjeroučitelj Ivana Hrnjez). Konkurs je bio za literarne, kaligrafske i likovne radove, a bio je podijeljen u tri grupe.
Dodjela nagrada održaće se u kripti hrama Svetog Save na Vračaru u Beogradu 17.6.2024. u 18.00 časova.
Čuvajmo Božiju tvorevinu
Trčim.
Ne okrećem se iza sebe, preplašena i usplahirena se nadam da ću uskoro prestati.
Ne vidim gdje idem, oko mene boju i svjetlost razdire crnila sjena,
A ja sam zavijena u goleme, nesalomive lance bez krajnosti.
Zveckaju po svakom koraku i nagomilanom rđom režu mi kožu.
Trčim.
Ne znam kada sam počela, ni kada ću prestati.
Tražim za ćoškovima, žudim za tračkom svjetlosti.
Ja bježim od sebe.
Bježim od svog imena, lika i brišem identitete.
Bježim od svega što me satkalo čovjekom, sposobnom da stvaram, mislim i volim.
Skrivajući se od tradicije, zadužbine i otačstva, postajem rupa, praznina bez temelja i čvrstote.
Sve sam to ostavila daleko za sobom i gonjena željom za tuđim, počela sam da trčim.
Prošla sam daleke zemlje, domovine drugih ljudi, nijedna nije moja.
Ne vidjeh ta svjetla Pariza, ne osjetih ukus engleskog čaja i ne prihvatiše me Grci spartanskog kova.
Nije me ugrijalo ni špansko, toplo more,
Ni proljećnje istoka zore i ne znadoh čitati kineska slova.
Staću, odmoriću se i osjetiti miris, ukus, ponovo će me obgrliti boje kada budem prihvaćena, kada ugledam svoje.
Molim se da taj raj i sreća čekaju za baš ovim uglom.
Padam.
Saplele su me knjige. Prilazim im, bole me krvave rane.
Strepim od sljedećeg trenutka, tresem se.
Već ranjena i u bolu, ne želim riječi koje će mi biti neznane,
Stranice da me režu dok moj put vodi u beskonačan vir, ne pušta, nosi i nemilosrdno proždire.
Ali, ruke same poletješe. Gledam u prste koji trepte i rane koje zacijeljuju kako sjajnim koricama prilazim.
Vidim.
Ponovo mogu da vidim.
Čvrstim stiskom prihvatam knjige i čitam naslove.
Čitam.
Ponovo mogu da čitam. Oči mi se cakle i ne osjetim bolove.
Jasno vidim ljude svih uzrasta da trče, zeleno polje, maslačak žut.
I ja se nasmijah prvi put.
Jasni su kameni zidovi kuće gdje se krije porodica velika, bogata trpeza, gromki uzvici, osmijesi i riječi poznatog jezika.
Čujem.
Ponovo mogu da čujem. I razumijem.
Bijele suknje i košulje krase crveni jeleci i pregače sa izvezenim motivima poznate mi zemlje.
Ikona na zidu i ispod muškarac.
Sve utihnu na tren.
Prosu se zvuk instrumenta što gudi.
Pjesmu i stihove „Ovako su naši stari vino pili i pjevali; vino pili i pjevali i do zore osvitali“ pjevaju ujedinjeni ljudi.
Zaigraše mi usne i ja počeh u istom ritmu.
Pjevam.
Ja ponovo mogu da pjevam.
Prilazim kući, odlučno i hitro koračam.
Majka me vidi, plače. Sklanja gusle s likom Svetog Vasilija i prilazi mi tata.
Sestra mi donosi našu narodnu nošnju i kroz suze mi se osmijehnu. Pitam za brata.
U zagrljaj mi nježno hita djevojčica njegova lika i šapatom kazuje: „Tetka, tata još spava“.
Niz obraz teče suza, kao kugla bisera.
Ne trčim više.
Majka me moli da pročitam stranicu iz knjige koja me uzvisi i vrati na mjesto.
Riječi drhte.
Čitam: „Ja, Svjetlost, dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane“.
Svjetlost ispuni i moj svijet, pronađoh spokoj i mir.
Grlim svoje najmilije i govorim: „Velika je nesreća kad čovjek ne zna šta hoće, a prava katastrofa kad ne zna šta može“.
Dodajem „i ne zna šta ima“.
Šta Vi mislite o ovome?