Srpska pravoslavna crkva /SPC/ danas slavi praznik svetog velikomučenika Georgija – Đurđevdan, koji je jedna od najčešćih slava u pravoslavnih Srba i svehrišćanski praznik u spomen na jednog od devet velikomučenika i prvih stradalnika za hrišćansku vjeru.
Sveti Georgije, Đorđe ili Đurađ je najčešća krsna slava kod Srba poslije Svetog Nikole i Svetog Jovana. Slavi se dva puta, u proljeće 6. maja po novom kalendaru kao Sveti Đorđe, koji je na ikoni predstavljen kao konjanik koji kopljem probada aždaju i u jesen 16. novembra kao Đurđic, u spomen na prenošenje njegovih čudesnih moštiju.
Prema hrišćanskom predanju, Sveti velikomučenik Georgije je bio rimski vojnik porijeklom iz Male Azije. Rođen je 275/280. godine u maloazijskoj oblasti Kapadokiji, u bogatoj i uglednoj hrišćanskoj porodici.
Kada je izrastao u lijepog, snažnog i hrabrog mladića, uzeli su ga u vojsku, gdje se brzo istakao svojom hrabrošću i bojnim zaslugama. Napredovao je naglo, od običnog vojnika do tribuna, da bi ga, već u njegovoj dvadesetoj godini, lično car Dioklecijan proizveo u čin komita tj. vojvode.
Za vrijeme cara Dioklecijana organizovan je 303. godine progon hrišćana, deseti po redu i najveći ikada. Kada je počeo nemilosrdan progon hrišćana po cijeloj zemlji, Đorđe je podijelio svu svoju imovinu siromašnima i oslobodio svoje robove. Isto je uradio i u Palestini, pustivši sluge i zavještavajući siromašnima svoja imanja i bogatstva.
I pored progona uporno je propovijedao novozavjetnu vjeru i, prema predanju, čak je i carevu ženu Aleksandru uspio da preobrati u hrišćanstvo. Na jednom saboru je govorio protiv ovakvog odnosa prema hrišćanima i o njihovom daljem progonu a tom prilikom je izašao pred cara Dioklecijana i izjavio da je i sam hrišćanin, nakon čega je car naredio vojnicima da ga zatvore u tamnicu.
Osuda sv. Đorđa na smrt i usjekovanje njegove glave, freska iz 1340. godine
Po carevom naređenju, vojnici su položili Đorđa na zemlju, zabili mu noge u klade, a na grudi mu postavili veliki, teški kamen. Tako pritisnut, u velikim bolovima, dočekao je jutro. Kada ga je posjetio car, Đorđe je i dalje odbijao da se odrekne svoje vjere. Car je tada naredio da se donese veliki točak za mučenje, sa daskama prepunim velikih eksera, udica, noževa, mačeva.
Vezan je za takav točak, dok se točak sa njim okretao, dok mu cijelo telo nije bilo u ranama. Sa točka su ga odvezali, misleći da je mrtav. Kada su se uvjerili da nije mrtav, car je naredio da Đorđa zakopaju u negašeni kreč tako da mu je samo glava bila van zemlje, i da ga tako ostave tri dana da bi sagorjeo.
Nakon tri dana, kada su ga otkopali, uvidjevše da je i dalje živ, Dioklecijan je, zatim, odlučio da pozove najvećeg maga Rimskog carstva, po imenu Atanasije, da on savlada Đorđa.
Atanasije se odazvao caru i pripremio je dva napitka, jedan od koga bi Đorđe trebalo da se pokori caru, a drugi smrtonosan. Dioklecijan naređuje da silom napoje Đorđa prvim napitkom, a pošto se Đorđe i dalje nije pokoravao, onda naredi da mu se da i smrtonosni napitak. Međutim, Đorđe je opet ostao živ.
Stigavši na gubilište, Đorđe je stao na određeno mjesto i pomoli se. Zatim položi svoju glavu, i bi posječen 6. maja 303. godine.
U hrišćanskoj ikonografiji, Sveti Đorđe se još od 7. vijeka prikazuje kao vojnik (bez konja, u stojećem stavu) i sa kopljem ili mačem u desnoj ruci.
Od 9. vijeka se pojavljuje još jedan prikaz Svetog Đorđa: na konju, u vojvodskom odijelu, kako kopljem ubija aždaju. Na tom prikazu se, pored njega, malo dalje nalazi jedna žena u gospodskom odijelu kako stoji.
Smatra se da je žena koja je na ikoni zapravo carica Aleksandra i da ona simbolizuje ranu hrišćansku crkvu, a da aždaja koju Đorđe ubija simbolizuje mnogoboštvo.
Pošto se ovim praznikom ispraća zima i dočekuje proljeće, jer do danas nije valjalo spavati pod otvorenim nebom, ovaj praznik je i "dan okupljanja hajduka" -"hajdučki sastanak", kada bi počeli da se okupljaju da bi započeli borbu protiv Turaka, ili jednostavno pljačkali imućne trgovce i seljake.
Na đurđevdanskim urancima se mladi opasuju vrbovim prućem „da budu napredni kao vrba“, kite zdravcem „da budu zdravi kao zdravac“, koprivom „da kopriva opeče bolesti sa njim“, i selenom „da im duša miriše kao selen“.
Šta Vi mislite o ovome?