Rodoljub Drašković, tvorac Poslovnog sistema „Svislajon“, koji uspješno posluje u devet država, prihvatio je da govori za javnost. Njegov lični stav jeste da se ne eksponira u javnosti, jer o njemu isključivo govore njegova djela.
Prethodna, poslovna 2023. godina je bila veoma turbulentna i izazovna kada su u pitanju svjetska i regionalna dešavanja. Kako ocjenjujete 2023. godinu, kada je u pitanju Vaša kompanija? Da li ste postigli sve postavljane ciljeve?
I 2023. godina je jedna u nizu uspješnih poslovnih godina. Sva preduzeća, bez obzira u kojoj državi posluju, imaju dvocifrenu stopu ekonomskog rasta. Mi smo jedini poslovni sistem koji ima više od 10 hiljada zaposlenih, a koji nije opterećen kreditima. Naprotiv, mi finansiramo poslovne banke sa desetinima miliona evra i po svim ekonomskim parametrima u samom smo vrhu poslovne elite Evrope. Ekonomske krize nas inspirišu da iz njih izlazimo jači. Prije 25 godina postavljeni su zdravi temelji poslovnog sistema, sa jasnom vizijom razvoja, a svaka kriza nas motiviše da poslovne odluke donosimo brže i da radimo više. Građeni su i izgrađeni zdravi poslovni odnosi između poslovodstva i zaposlenih, što podrazumijeva da nikada nismo imali sukobe između ličnih i poslovnih interesa. Izgrađivali smo sopstvene kadrove, koji rade i ostvaruju poslovne rezultate i istovremeno brinu o socijalnom položaju zaposlenih. Decenijama su građeni odnosi između mene – tvorca poslovnog sistema i zaposlenih, bez obzira na granične međe. Davno je definisano pravilo da zaposleni rade za sebe i da su svojim radom hranitelji svojih porodica, a ja sa svojim timom radim za poslovni sistem, odnosno za preduzeća u njemu. Ništa bitno se neće mijenjati ni u budućnosti, bližoj i daljoj. Koliko štitimo interese naših preduzeća toliko štitimo i interese naših poslovnih partnera, što podrazumijeva da podstičemo njihov razvoj.
Uprkos svim ekonomskim izazovima nastavili ste sa ulaganjima u cijeli poslovni sistem, među kojima se ističu Trebinje i Vršac. Kakvi su Vaši planovi za 2024. godinu?
Od Vršca sam krenuo kao privrednik i „Swisslion“ Vršac je finansirao sveukupni razvoj poslovnog sistema. Moja je moralna obaveza da u narednim godinama investiram u privredni razvoj Vršca, u dalji razvoj industrije, vinogradarstva, vinarstva i vinskog turizma. Imamo izgrađene poslovne odnose sa privredom i gradskom upravom Vršca. Kupovinom vršačkih vinograda pokrenuli smo sveukupni privredni razvoj, ne samo Vršca već i cijele banatske regije. Pokrenuli smo i tempo industrijskog razvoja Makedonije. Prioritetno radimo na razvoju voćarske i povrtlarske proizvodnje, te industrijske prerade. U Makedoniji trenutno radimo na projektu turističkog razvoja Prespanskog jezera. Vlada Makedonije mi je dala državljanstvo te zemlje, što me dodatno obavezuje da se maksimalno uključim u razvoj privrede Makedonije. U Hercegovinu sam investirao više nego svi zajedno u njenoj istoriji. Da je bilo zdravog političkog ambijenta i da su slijedili moju viziju privrednog razvoja mogli smo uraditi daleko više. Djela govore sve ono što smo uradili za poslednjih 15 godina.
Posebno ste vezani za Hercegovinu u koju ste uložili mnogo kapitala. Šta Vas najviše motiviše da ulažete u taj dio poslovnog sistema?
Majčina želja da se vratim u Hercegovinu, da ne izgubimo svoje korijene i da učinim sve što je u mojoj moći u borbi protiv siromaštva naroda Hercegovine je snažan motiv. Slijedio sam njenu želju i ostvario sam to što sam ostvario. Danas poslovni sistem angažuje 1.500 uposlenika u BiH, mada je realno da imamo između 2.500 i 3.000 zaposlenih, pod uslovom da su normalne društvene i političke prilike, na koje mi nažalost ne možemo uticati.
Imali ste brojna obećanja od Vlade Republika Srpske da će izmiriti sve obaveze IAT-a a.d. Trebinje, a koje su nastale u periodu prije privatizacije. Početkom ove godine odlučili ste da izdvojite vlastita sredstva za pokriće milionskih dugova, koje niste stvorili i ponovo spasite to preduzeće od potencijalnog gašenja i trgovine njegovom imovinom. Da li su sada otklonjene sve prepreke za investiranje u IAT a.d. Trebinje?
Svaki dogovor sa Vladom Republiike Srpske izigran je sa njihove strane, a ja sam ispunio sve ono što sam obećao. Očuvanje djelatnosti u IAT-u koštalo nas je desetine miliona konvertibilnih maraka, što smo i uspjeli, dok su sve fabrike u Evropi nestale. Očuvali smo djelatnost, sačuvali smo radna mjesta zaposlenih, socijalno zbrinuli sve zaposlene, gradili stanove, kupovali procesnu opremu. Moj moralni čin me je obavezao da u ime i za račun IAT-a platim dug u visini od sedam miliona maraka, koji je IAT dugovao iz perioda prije privatizacije Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje. Danas IAT ne duguje nikome ništa. Dalja sudbina IAT-a je pod znakom pitanja. Poslovni sistem nema interesa da dalje investira u razvoj ove djelatnosti, a jedino me interesuje status zaposlenih i njihova sudbina. Svjestan činjenice da Vlada RS nema namjeru, niti joj je interes da sačuva ovo preduzeće, zašto bi ja?! IAT ne pripada režimskim firmama iz kojih se može izvlačiti lična materijalna korist. Moja moralna satisfakcija je što IAT i danas traje, skoro dvije decenije od privatizacije.
Upravo ta odluka je zaustavila gradnju Vaše zadužbine – hrama nauke i umjetnosti. Ni tu niste naišli na dovoljno razumijevanja od strane nadležnih organa. Zbog čega se svaki Vaš poduhvat pokušava osporiti, iako ste se za sve ove godine dokazali kao istinski graditelj i rodoljub?
Moja želja vođena vizijom bila je da u Trebinju podignem zadužbinu, hram nauke i umjetnosti, koji je trebao da školuje generacije za budućnost, nadarenu djecu za nauku. U današnjoj društveno političkoj stvarnosti to je moja čista utopija. Programski ta obrazovna ustanova trebala je biti u funkciji po modelu svjetskih univerziteta, tačnije da bude rasadnik naučnih kadrova za budućnost. Postavljam pitanje gdje je Vlada RS i Ministarstvo prosvjete, da li su zainteresovani ili da li su sposobni da učestvuju u realizaciji ovog projekta? Tvrdim da nisu! Ministarstva koja čine Vladu Republike Srpske su nestručna i nesposobna. Ono što bi znali i umjeli, ne mogu. Sapliću se o noge svog gospodara. Ironija društvene stvarnosti navodi me na misao da ovaj izgrađeni objekat treba prekomponovati u psihijatrijsku ustanovu. Ja jesam dokazani graditelj, graditelj ovoga vremena, ali graditelj za budućnost. Moja djela služiće budućim generacijama, ako ih budem.
Nedavno je iz štampe izašao novi roman Dragana R. Kovača pod naslovom “To sam ja”. Uzbudljiva i dirljiva biografska priča o Vama, siromašnom dječaku, čobančetu iz zabitog hercegovačkog sela, koji je vjerujući u sebe i vlastitu zvijezdu vodilju postao jedan od najbogatijih Srba. Taj dječak nikada nije zaboravio svoj izgubljeni opanak, ni priručnu računaljku sa lješnicima umjesto kuglica. Da li je taj dječak tada imao viziju da će zahvaljujući svom radu i učinjenim djelima biti zvanično proglašen za najuspješnijeg srpskog privrednika današnjice?
Čuvajući stoku kao dijete izgubio sam novi gumeni opanak. Majka i ja smo ga dugo tražili i nismo ga našli. Nakon 50 godina došao sam kod roditelja i rekao majci da idem u Slivlja da tražim opanak. Do današnjeg dana nisam ga našao, a mnogi se pitaju gdje bi stigao da sam imao oba. Računaljka koju su mi napravili čobani, kako bi znao prebrojati stoku koju sam čuvao, duboko je u meni urezana. I danas je koristim u donošenju svojih poslovnih odluka, jer daje tačnije računice nego kompjuteri mojih saradnika. Niko u mene nije vjerovao, niti bližnje niti dalje okruženje. Jedino je vjerovala ciganka Mejra, koja salijeva strave i koja je na salivenom olovu vidjela moju zvijezdu vodilju. Ja sam čovjek koji je vođen vizijom. Dio svojih vizija sam ostvario, a mnoge nisam, jer nisu shvaćene u društvu u kojem živim.
Očigledno je da energija i borbenost tog dječaka, njegova ljubav i patriotizam, ogromni trud i rad i dalje postoje u Vama. Međutim, za razliku od onih koji se danas smatraju uspješnim Vi svaki uspjeh nesebično dijelite, ne samo sa saradnicma zaposlenim u sistemu, već i sa svakom zajednicom u kojoj poslujete. Odakle Vam toliko energije?
Moja energija je nebeska energija, koju prenosim na sve one koji su u mom daljem ili bližem okruženju. Mnogo energije trošim na objašnjavanju svojih odluka, koje su zasnovane na mojim idejama, a sve su usresređene na ostvarenju životnih ciljeva.
Ta nesebičnost odlikuje Vas i kada je u pitanju kompletan privredni ambijent. U svojim javnim nastupima bez ikakvog okolišanja pokušavate uticati na nadležene organe da olakšaju rad svih privrednika, nudite zdravu saradnju, prijedloge i ideje. Zbog čega ni tu nema dovoljno razumijevanja?
Pohlepa za mnoge je jedini interes današnje društvene stvarnosti, da uzmu nezarađeno, da otmu, da prisvoje, da ukradu, da se obogate na siromaštvu ovog napaćenog naroda. Postoji ona narodna izreka “đavo donio, đavo odnio”. Svi će oni završiti kao duhovni i materijalni bijednici ovozemaljskog života.
Kakvo je Vaše mišljenje o stanju privrede Republike Srpske?
Prije 15 godina sam javno govorio da se Republika Srpska može braniti privrednim i društvenim razvojem, koji će obezbijediti bolji život, a ne medijskim nacionalističkim lavežom, koji se kao korov lako prima u narodu. Realni sektor privrede skoro da ne postoji, a javni sektor je u gubicima. Jedino fantomske tajkunske firme bliske režimu opstaju. Radno sposobno stanovništvo odlazi iz Republike Srpske i sve dok su društvene prilike ovakve kakve jesu povratka im nema.
Ima li rješenje?
Vlast i prljave čarape treba redovno mijenjati iz istog razloga. Za svaki problem postoji rješenje. Treba početi graditi zdrave temelje privrednog razvoja, koji će obezbijediti stabilne uslove privređivanja, a Vlada je ta koja treba stimulisati investicioni razvoj privrede. Prije par godina uradio sam studiju izvodljivosti i preporučio Vladi i određenim ministarstvima na koji način se može obezbijediti materijalna sigurnost zaposlenih u privredi i kako podići potrošačku moć stanovništva. Moje mišljenje je da najniža primanja u privredi Republike Srpske treba da iznose 1.200 KM mjesečno, a da se srazmjerno smanje izdvajanja za budžet, fondove, te ostala fiskalna i van fiskalna davanja. Odgovor do današnjeg dana nisam dobio, a bio sam na raspolaganju da prezentujem i dokažem tu ekonomsku računicu.
Za kraj, kojom porukom bi završili ovaj intervju?
Čovjek traje dok traju njegova djela na dobro svih, pa i onih koji ga ne vole.
Šta Vi mislite o ovome?