Iz štampe je izašla četvrta zbirka poezije naše sugrađanke Olgice Cice. To je jedanaesta objavljena knjiga ove spisateljice, koja se do sada uspješno ogledala i u romanu, pripovijeci i esejistici.
Pažnju privlači naslov ove knjige poezije „PRIČAJ SA SOBOM“, o kome Olgica Cice ovako kaže:
„ U vremenu ogromnog otuđenja čovjeka od čovjeka, od tradicionalnih vrijednosti i od sebe samog, kada su se spone sa svim tim svele na minimum ili na nulu (a trebalo bi da budu kapilarske), iz mene je progovorio čovjek koji pokazuje koliko je sati. Blizine su nestale, pretvorile se u milje u kojima rastu usamljenost, strahovi, dezorijentisanost. Većina nas se malo bavi samim sobom, a bilo bi za svakoga tu mnogo posla. Svi smo miposebni mali kosmos koji najmanje poznajemo, a rado zavirujemo u tuđe, koje tek ne možemo da razumijemo. Moja poruka je da svi treba da se više bavimo sobom, čupamo korov iz sebe i sadimo osmišljeni, lijepi vrt koji miriše ljudskošću. Da pronađemo u sebi grumen zlata, koji sigurno postoji u svakome, da obasjamo njime sebe i sve oko sebe. Tako bi svijet bio mnogo ljepši.“
Na pitanje kako se zove osnovna zraka koja bi osvijetlila svijet u cjelini, i ovo naše kratko trajanje u njemu koje nije nimalo lako ni idilično, Cice je odgovorila da je to „LJUBAV sa svim njenim bojama i oblicima, jer samo iz nje kao esencije i osnovnećelijebivstvovanja može da izraste osmišljeni život, koji treba cijeniti jer je dar.“
I zaista, ova nova zbirka poezije zasađena je ljubavlju prema čovjeku, djetetu, životu, prirodi, samom sebi i domovini. Na pitanje zašto ima potrebu da piše, da stvara kad skoro sve vrijednosti danas, u svijetu materijalizma, kompjuterizacije, robotizacije i degeneracije bivaju sve više obezvrijeđene, Cice je odgovorila:
„U svijetu grubosti, gorčine, ružnoće i bola, ja se borim LJEPOTOM“.
KADA
Kada grudi tvoje ne budu više
Bijeli oblak u azuru
Da na njemu pjevam pored
Mladog boga
I ruke ti padnu k'o svele lijane
Kada tvoje oči ne budu više
Ludo more gdje se igra delfin
Kada usne tvoje stanu
Na imenu mom
Nedovršenom
I kada korak tvoj zastane
za mojim
I nikad me više ne stigne
Kad crveno u tebi potamni
I uđe u tišine
U nigdine
I žar ptica iz tebe odleti
Tada
Ja ću te naći u srebru breze
U suncokretu i maloj ptici
U leptira letu
U cijelom svijetu.
Kada ruke tvoje padnu
K'o svele lijane
Opet ćeš biti
Opet ćeš biti.
Šta Vi mislite o ovome?