U Narodnoj biblioteci održano je nesvakidašnje književno veče mladog književnika i sociologa Stefana Simića.
U dvočasovnom programu pod nazivom "Teatar, ispovijest, kabare" autor je govorio svoje stihove i prozu, prožete humorom i muzikom uz interaktivno učešće publike koja je čestim aplauzima nagrađivala Paraćinca sa adresom stanovanja u Beogradu.
Prvi put na jugu Hercegovine bio je 2015. godine i od tada je promijenio svoja književna predstavljanja publici, a na društvenim mrežama objavljuje svoje tekstove tako da je omiljen među svim generacijama.
"Osavremenio sam dosta nastup, ubacio sam muziku i teatar. Tada su predstavljane dvije knjige 'Pustite nas' i 'Odjeci ljudskog', a u međuvremenu sam napisao 'Generacijama koje rastu bez poezije', 'Rekoh… i olakšah dušu' i 'Povratak čoveku', a sada izlazi knjiga 'Prkos besmislu'. To su socijalno angažovani tekstovi, ljubavna poezija, proza, otvaranje iskrenosti, društveno politički komentari. Obrađujem bukvalno sve teme i trudim se da se borim za jedan humani svijet, otvaranje, povezivanje, ljuskost. To jako fali međuljudskim odnosima i gdje god dođem trudim se da to bude jedan pravi teatar ljudskosti, teatar davanja, povezivanja i da ostanu te opšte ljudske poruke", rekao je Simić.
Prema riječima Simića on izvodi kabaretsku formu, tekstove uz muziku, a između tekstova priča priče o ljubavi, životu, optimizmu, radosti, patnji, bolu i obrađuje oko dvadesetak životnih fenomena.
"Pokušavam da kroz dva sata programa provedem publiku kroz sve teme koje ih direktno pogađaju. Neki to vide kao motivacioni govor, neki kao ispovijest, a neki kao monodramu. Forma nije važna već energija koja se daje. Ja te ljude osjećam i iz nastupa u nastup i iz grada u grad čini mi se da to sve više raste i da je to sve bolje i bolje. Publika reaguje super jer još nije stvorena atmosfera za ovakve književne večeri i ko mi je jednom došao, dolazio je bezbroj puta, a u Beogradu jednom sedmično radim književno veče i interesovanje je veliko", priča Simić.
Simić ističe da je zlo postalo nevidljivo i svi se moraju boriti na različite načine da se mladi ljudi otvore, jer društvene mreže i mediji odvlače ljude od sebe i svoje suštine. Kultura se svela na virtuelnu, a Simić je više za dijalog, povezivanje i želi da pokrene ljude.
"Pola svog života pišem i u suštini isti sam kao na početku. Samo sada je to iskrenije, samouvjerenije, dublje, jer je to u početku bilo opipavanje, a sada je to jedan siguran teren po kojem hodam. Sada više vjerujem u to što radim i vidim mnogo veće odjeke. Tada sam pisao, a sada i živim to pisanje. Mnogo je taj period bio važan, ti tekstovi. Sad mi je to drugačije jer sam uspio da nešto i uradim i da promijenim za sebe i za druge", objasnio je Simić.
Simić na kraju razgovora poručuje da svako od nas treba da pronađe način na koji će se emotivno osloboditi.
"Mene to pisanje oslobodi i to što izbacim iz sebe jako me balansira u životu. I zato uvijek preporučujem svima da pišu, štogod, neka pišu za sebe, neka se rasterete, pa makar nikad to nitko ne pročitao. Pisati znači definisati sebe i neke stvari koje ga koče ili ga prosto smetaju za neke stvari. Kada sam ja počeo pisati osjetio sam da je to neka vrsta inerkcije, slikari slikaju, pjevači pjevaju, a ja pišem. To je nevjerovatno kad svoju misao možete prenijeti na papir i kamo sreće da svi ljudi pišu mnogo lakše bi se izražavali" zaključio je Simić.
Šta Vi mislite o ovome?