rundo-1.jpg

Danas nas je napustio erudita i intelektualac starog kova, enciklopedijskog obrazovanja, borac za slobodu, dr Mihailo-Mišo Rundo.

Dr Mihailo P. Rundo je rođen u Bileći 7. septembra 1934. godine od oca Petra i majke Ljubice, rođene Dežulović iz Herceg Novog. Završio je Medicinski fakultet 1961. godine u Beogradu.

Prvi je bio u dužnostima, obavezama, prvi na radu, prvi po hrabrosti da istupi i povede u akciju, na demonstracije podrške svojoj matici, a poslednji u traženju nekih privilegija, prava za sebe, bilo u vidu časti ili kakve vlasti. 

Predsjednik Republike Srpske Mirko Šarović odlikovao je dr Runda „Krstom milosrđa“, Svjetska srpska zajednica iz Ženeve proglasila ga je za „Viteza srpskog naroda“ 1995. godine, Bratstvo manastira Krka, u znak zahvalnosti za pruženu pomoć, naručilo je u Beogradu izradu posebnog dara „Prstena zahvalnosti“ od srebra, na kojem je ugraviran grb manastira Krka.

Nesebično, kontinuirano i predano davao je Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, očemu su  najbolje mogli da posvjedoče neposredni svjedoci tih djela, blaženopočivši Mitropolit Crnogorsko-primorski Amfilohije i arhijerejski namjesnik Kotorski, protojerej stavrofor Momčilo Krivokapić. 

Samo Bog zna koliko je nevoljnika osjetilo njegovu pomoć, iznad one na koju ga Hipokratova zakletva obavezuje.

Dr Rundo je uvijek bio čovjek koji je držao do date riječi, čuvao i svoje i dostojanstvo zajednice koju je predstavljao. Osjetljiv na nepravdu nije izbjegavao prejaku riječ, polemiku, pa i konflikte sa ljudima koji su po pravdi to zasluživali, makar se nalazili u blizini i milosti raznih državnih nadleštva.

Iako je prezirao svaki kriminal, imao je i prema njima odnos hrišćanskog sažaljevanja.

Među frankfurtskim Srbima i danas se prepičava epizoda kada se tamo upokojio jedan veoma kontraverzan čovjek, rano penzionisani saradnik policijskih službi, akter brojnih afera. Mišo Rundo je dao najveći prilog za dostojnu sahranu i to među prvima. Srbe začuđene tim činom je podsjetio na misao vladike Nikolaja da „mrtav čovjek nije nikome protivnik, a kamoli neprijatelj“.

U vremenu koje svjedoči o opštem posrnuću ljudskog roda, eroziji etičnosti, o nedostatku Božjeg dara bratoljublja, kao i svih drugih univerzalnih vrijednosti ljudske civilizacije, svaki primjer čovječnosti pokazuje da Gospod još nije izgubio vjeru u ljude, jer nam projavljuje kako čovjek može biti čovjekom i u ovakvim teretnim prilikama.