Učenik drugog razreda Gimnazije "Jovan Dučić" Anđelina Marinović sa radom "Dovoljan je samo jedan prasak" osvojila je treće mjesto na nagradnom konkursu koji je organizovao Crveni krst Republike Srpske u kategoriji literarnih radova učenika srednjih škola.
Konkurs je raspisan povodom "Nedjelje upozoravanja na opasnost od mina", koja se obilježava od 8. do 15. decembra.
Prema riječima Anđeline Marinović, tema konkursa je sama po sebi bila inspirativna i da je jako važno pričati o ovoj temi pogotovo u današnje vrijeme i dizati svijest o ovome.
"Za pisanje me je podstakla tema i ideje su same dolazile tako da nije bilo teško napisati rad. Priče raznih ljudi i ono što se dešavalo godinama na ovu temu su me još više inspirisale. Riječi i rečenice su same dolazile i nije bilo teško. Trebalo mi je nekoliko dana za ovaj rad, a najviše vremena potrošila sam na neke korekcije", rekla je Marinović.
Član je novinarske sekcije u Gimnaziji "Jovan Dučić" i radi na izradi gimnazijskog časopisa "Gimnazijalac", a ovoj joj je prva nagrada,
"Poruka mladima je da se što više priča o ovoj temi, da se pazi i vodi računa. Ova tema ne smije biti po strani nego da svi više razmišljamo o tome. Ova nagrada mi znači mnogo kao podsticaj za dalji rad i naredne projekte. Zahvaljujem se mentoru Tatjani Luburić na uloženom radu i trudu", jasna je Marinović.
Dovoljan je samo jedan prasak
Toga dana je sve utihnulo, dana kada je odzvonio prasak i sa sobom odnio jedan mali, tek proklijali život i ugasio sjajne oči jedne osmogodišnje djevojčice. Odjeknuo je glasno, prekidajući svu igru, osmijehe i radosti koji su bili, a više nikada neće biti. A zašto i zbog koga? Zbog onih mnogo jačih i starijih, koji svoje „igre“ drugačije igraju, a svoje „igračke“ za sobom zaboravljaju, ostave ih da leže, da ih neko nedužan i neiskusan pronađe, i po posljednji put se sa njima „poigra“.
Toga dana glasnija i od praska bila je tišina. Ona je bila glasnija i od vriska i od plača majke; teška, zaglušujuća tišina. Ugušila nas je sve svojom težinom – sve, samo ne i one koji su krivi. Da, baš oni, koji nose odgovornost i svu krivicu nisu čuli tu tišinu. A suze su tekle....Mora, okeani suza, a niotkuda mogućnosti da se tuga ublaži. Nesreća zbog gubitka jednog života ostavlja mnogo rana i ožiljaka, ostavlja sjećanja na sve ono što je bilo i što neće imati priliku da se ponovi. Nož kojim su te rane nanesene drže oni koji započinju ratove i propisuju smrt svima onima koji žele da žive i iskuse sve čari koje život nudi. Vode uzaludne i besmislene borbe i ne misle na ono što ostavljaju za sobom.
A da li su takve borbe vrijedne? Za koji cilj ratujete ako usput izgubite ono za šta se borite? I uz sve pobjede, veći su gubici ako nemate kome te pobjede da ostavite, ako nema ko da im se raduje i da za njih živi.
Zar ne vidite koliko su vaše „igre“ opasne, a „igračke“ smrtonosne!? Posijali ste smrt u zemlju dok ste igrali „strašne igre“ pokrenute mržnjom i željom za onim što zovete „moć“. Zar ne vidite da je dovoljan samo jedan prasak da nastupi tišina!? Zar ne znate da samo jedan pogrešan korak učinjen iz neznanja ili iz želje da se dođe do zrele trešnje, može da stvori mrak!?
Zato naučite da kupite svoje „igračke“ za sobom, pronađite druge „igre”, one koje će staviti osmijeh na lice. Ne dozvolite da budete razlog nečije tragedije, već budite povod za radost. Unosite sigurnost, a ne strah. Pružite šansu svim malim životima da odrastu i da više nikada ne moraju da čuju ni prasak ni jecaj; da svi mali koraci imaju priliku da porastu i vide sve ono što djevojčica s početka ove priče nije uspjela da vidi i proživi. Učinite da djeca bezbrižno i srećno koračaju i da svaki njihov korak bude siguran, a svaka zrela trešnja nadohvat ruke. Učinite da na njihovim životnim stazama ne niču mine i smrt nego u zemlju posadite cvijeće i stabla, podižite vrtove i parkove. A, mi, mi ćemo se truditi da rastemo i da sigurno i bezbjedno koračamo stazama života, stazama humanosti.
Šta Vi mislite o ovome?